Traže se ljudi: koji rade, a ne prigovaraju; koji stvaraju, a ne pričaju prazne priče; koji kažu ‘može se’, a ne ‘to je nemoguće’; koji oduševljavaju i ulijevaju zanos, a ne guše svaki zametak oduševljenja svojom hladnoćom; koji proučavaju poteškoće i pronalaze izlaz, a ne zlobni kritičari koji vide samo prepreke; koji prijateljski pomažu graditi maleno dobro, a ne oni koji postavljaju nedostižne ciljeve; koji raspršuju tamu paleći bar jedno svjetlo dobra a ne oni koji troše život proklinjući tamu.
Neki je čovjek imao običaj nedjeljom reći svojoj ženi: „Ti idi u crkvu, pa moli i za sebe i za mene.“Prijateljima je govorio: „Meni ne treba ići u crkvu. Moja žena moli za nas oboje.“ Jedne je noći taj čovjek usnuo san. Sa svojom ženom našao se pred rajskim vratima, očekujući da mu otvore. Vrata su se počela polako otvarati i on je začuo tajanstveni glas koji se obraćao njegovoj ženi: Ti možeš ući za vas oboje!Žena je ušla i vrata su se zatvorila.Čovjek je tada osjetio tako veliku tjeskobu da se probudio.Sljedeće nedjelje rekao je ženi: „Danas idem s tobom u crkvu.“
Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?
Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.
(Ivan Golub)
Zanimljivosti
Svakog dana rodi se 364 321 beba a umre 147 137. Dakle planeta je svakoga dana bogatija za 217 184 čovjeka.
Humor
Perice, jesi li bio na misi? – pita otac. – Jesam, i ministrirao sam! Lijepo, a o čemu je svećenik danas propovijedao? – Govorio je o tome kako i naši roditelji trebaju dolaziti u crkvu, a ne da im djeca moraju prepričavati što je svećenik propovijedao.
Poslovice
Zrno pijeska u oku može sakriti cijelu planinu! (Japanska poslovica )