Zašto trčimo Novo!
0 preuzimanja
Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?
Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.
(Ivan Golub)
| Pregleda: | 711 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Josipe, sanjala sam čudan san.
Ne razumijem posve što mi se snilo, ali mi se čini da ima veze s rođendanom moga Sina.
U mome snu ljudi se pripremaju nekoliko tjedana za rođendan moga Sina.
Ukrašavaju kuće, kupuju novu odjeću i mnoge lijepe darove.
Čudno je bilo to što darovi nisu bili za moga Sina.
Ljudi su zamotali darove u fini, šareni papir i stavljali ih ispod drveta. Da, drvo, Josipe, usred njihovih kuća. I to ukrašeno drvo
sa svjetlucavim nakitom.
Na vrh drveta stavljaju figuru, nešto kao anđeo. Baš nekako lijepo.
I svi nasmiješeni, veseli. I darivali su jedni druge, ali ne i moga Sina.
Čini mi se da ga ni ne poznaju. Ni ime mu nisu spomenuli, uopće.
Osjećala sam da bi im on čak smetao kad bi svratio.
Kako tužno, ne biti dobrodošao i željen na proslavu vlastitog rođendana.
Sretna sam da je to samo san.
Bilo bi tužno, Josipe, kad bi to bila stvarnost.
Don Bosco, talijanski svetac čiji blagdan slavimo 31. siječnja, prošlog stoljeća osnovao je u Torinu sirotište i školu za djecu s ulice.