Najbogatiji čovjek u gradu Novo!
0 preuzimanja
U nekom gradu na istoku živio je stari, siromašni ali veoma pobožni čovjek po imenu Ruben. Služio je bogatom gospodaru koji mu je dopuštao da spava u njegovoj konjušnici. Jedne noći stari je Ruben usnuo san. Došao mu je anđeo i priopćio vijest: "Rubene, sutra u zoru, umrijet će najbogatiji čovjek u ovome gradu!" Ruben se odmah probudi, pade na koljena od straha i zavapi u molitvi: "Bože dragi, zašto bi moj gospodar morao tako naglo umrijeti?" Žurno se odjenuo i pohitao prema gospodarevoj kući. Lupao je štapom o vrata, dok se gospodar nije pojavio na prozoru. "Gospodaru, oprosti mi što te budim, ali usnuo sam strašan san. Anđeo mi je priopćio da će u zoru umrijeti najbogatiji čovjek u gradu. Učini nešto gospodaru!"
Bogatašu nije bilo lako pri duši. Odmah je dao pozvati liječnika, koji ga je pregledao i utvrdio da je sve u najboljem redu. Ali bogataš je veći dio noći probdio i tek pred zoru usnuo. Probudilo ga je lupanje na vratima. Skočio je iz sna i provirio kroz prozor. Pred vratima je stajala sluškinja i kroz suze prozborila: "Gospodaru, maloprije je umro tvoj sluga Ruben."
| Pregleda: | 1894 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Praaustralci ili Aboridžini su u prošlosti bili lutajući narod. Osim onoga što su nosili na sebi ili u rukama, ništa nisu posjedovali.
Nisu se vezivali za predmete. Hranu nisu nalazili slučajno.
Zahvaljujući svojim izuzetnim osjetima i izvježbanim sposobnostima, jedna se je muha uvijek uspijevala uvući u svježe,
i hranom bogate, prostorije, gdje to drugim muhama nije polazilo za rukom, a izlažući se pritom mnogostrukim rizicima jer je njena prisutnost redovno bila nepoželjna.
Međutim, naružana samopuzdanjem i oprezom, opremljena satelitskim okom, uz izuzetnu sposobnost manevra krilima, blagovremeno je izbjegavala mnogobrojne udarce koji su se na nju obrušavali, bilo otvoreno ili iz prikrajka.
Znala je kada i gdje se treba primiriti, a kada otvoreno izaći i uživati u blagodatima namirnica koje su ljudi ostavljali iza sebe.
Sve je bilo dobro do onoga dana kad je osjetila neodoljivi miris meda u nosnicama.
Opijena njime, kao da je izgubila razum, nestrpljivo čekajući da prestane lov na nju. I da se potom prepusti osjetima koji će je dovesti na izvor blagodati njoj omiljene hrane.
I dok je halapljivo jela razmazani med, noge su joj sve dublje tonule u ljepljivu smjesu iz koje se više nije mogla pomaknuti.
Ni iznimni napor krila nije bio dovoljan da se izvuče iz kobnog zagrljaja u koji ju je gurnula nesputana strast.
Posljednje riječi koje je čula, prije nego što su je napori potpuno iscrpili, bio je komentar jednog prolaznika, čiju je mudrost bilo kasno primjeniti: ”Više se muha uhvati na žlicu meda nego na sto litara octa.”