Priča o kruhu i nogometu Novo!
0 preuzimanja
Toga predvečerja u jednoj ulici u predgrađu velikoga grada uzavrelo je kao u kotlu. Vriska, galama, pravdanje i poneka teška riječ za dječja usta. Dječaci su igrali nogomet, a umjesto lopte naganjali su staro pecivo koje je Ivan našao pored kante za smeće. Neki starac, ugledavši na ulici «loptu» koju su dječaci maločas naganjali, zaustavi se, podigne je i pogleda ih. - Stari, ostavi to! To je naša lopta! - prvi se javi Ivan. - Pusti ga, Ivane! Možda je i on kao mali volio nogomet - dobaci Marko. - Ej, stari! Hoćeš li se igrati s nama? - smijući se dometne Filip, na što svi prasnuše u smijeh. -Stari, jesi li gluh? Rekao sam ti da ostaviš našu loptu - opet se javi Ivan. Posve mirno, vukući noge, starac priđe dječacima, drhtavom rukom prinese pecivo ustima i poljubi ga. - Jesam li vam rekao da stari voli nogomet? Jeste li vidjeli kako je poljubio loptu? – reče Marko. - Dosta je bilo zezancije, starkeljo! Daj našu loptu i produži dalje svojim putem - ljutito će Ivan. - Vratit ću vam vašu «loptu» - mirno reče starac - ali prije toga želim vam nešto reći. Ovo je kruh, sveti kruh koji vam vaši roditelji svakoga dana poslužuju s ljubavlju. Kad sam bio vaših godina, mene su roditelji učili da kruh treba poštivati, i kad padne na zemlju, podići ga i poljubiti. Netko je od vas rekao da sam i ja možda volio nogomet. Ne samo da sam ga volio, obožavao sam ga, ali nikad nam nije palo na pamet igrati se kruhom. Kad nismo imali prave lopte, izrađivali smo je od starih krpa. Vraćajući Ivanu pecivo, starac ga pomiluje po glavi i reče mu: - Evo vraćam ti tvoju «loptu» i nadam se da više nisi tako ljut na mene. Ne osvrćući se, starac je produžio dalje i nestao u polumraku koji se već spuštao na grad. S pecivom u ruci sav zbunjen stajao je Ivan i njegovi prijatelji ne znajući što bi sa sobom.
Tin Kolumbić
| Pregleda: | 4865 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Neki moćni čarobnjak, želeći uništiti jedno kraljevstvo, krišom ulije magični napitak u bunar iz kojega su pili svi stanovnici tog kraljevstva. Tko se napije vode iz tog bunara, poludjet će.
Već je sljedećeg jutra cijelo stanovništvo pilo iz bunara i svi poludiše, osim kralja - koji je imao drugi bunar, samo za sebe i svoju obitelj, do kojega čarobnjak nije mogao prodrijeti. Zabrinut, kralj je pokušao obuzdati svoje podanike, uvođenjem čitavog niza sigurnosnih i zdravstvenih mjera; no i čuvari i inspektori pili su otrovanu vodu i kraljeve im se odluke činile besmislenima, te odlučiše da ih uopće neće poštivati.
Kad su stanovnici kraljvstva saznali za nove zakone, bili su uvjereni da je vladar poludio, pa naređuje i propisuje bezumne stvari. Prosvjedujući, opkolili su dvorac i tražili da se odrekne krune.
Očajni kralj već se spremao doista odstupiti s prijestolja, ali kraljica ga spriječi, rekavši: "Hajdemo odmah do onog bunara, pa ćemo se i mi napiti. Tako ćemo postati kao i oni."
Tako je i bilo; kralj i kraljica napiše se vode iz bunara začaranog ludilom i odmah počeše govoriti besmislice. Na to se njihovi podanici pokajaše: sada kad kralj iskazuje toliku mudrost, zašto ga ne pustiti da vlada zemljom?
I tako je kraljevsto ostalo živjeti u miru, iako su se njegovi stavnovnici ponašali uvelike različito od stanovnika susjednih država. A kralj je mirno vladao do kraja svog života.
Graditelj lađa donio je jednoga dana do svoje radionice uz luku dugačak zaobljeni drveni stup, koji se pravilno sužavao od jednoga kraja prema drugome, i komad uredno složena platna, te ih odložio uz radionicu.