Lijepo i dobro Novo!
0 preuzimanja
Prolazeći parkom Fran je zamijetio na klupi ružnu staricu naborana lica. Na drugoj klupi sjedila je mlada žena, odjevena u finu odjeću i našminkana kao glumica. Fran je zadivljeno gledao ljepoticu. Uspoređujući te dvije žene, bio se zamislio i nije primijetio da mu prilaze trojica dječaka. Zapriječiše mu put tražeći da istrese džepove. - "Trebamo kintu za pljuge" - reče jedan.
Fran je u džepu imao dvadeset kuna koje mu je majka dala da kupi kruh i mlijeko. Nije im htio dati novac, nego naglo potrči prema mladoj ženi zovući je mamom. Nasilnici ustuknuše, ali uto se ljepotica okomi na Frana: - "Nisam ti ja mama, balavče! Ne izvodi gluposti i bježi od mene!" On potrči dalje, ona trojica za njim.
- "Lagao si! Uhvatit ćemo te!" - poviču. Uvidjevši da u parku nema prolaznika, Fran se spusti na klupicu pored starice. - "Sad ćeš nam reći da ti je to baka, kukavice!" - naceri se najjači među napadačima.
Naježio se pri toj pomisli, čak više nego od straha da će ga grubijani istući. No, starica ustane i pođe dječacima u susret. Fran nije htio gledati za njom, ali čuvši korake one trojice koji su se udaljavali trkom, ipak pogleda. - "Hajde kući, dijete!" - blagim glasom reče starica. - "Dala sam im nešto novca da te puste na miru." - "Hvala!" - procijedi Fran, pa požuri prema ulici. Razmišljajući o tom događaju, pitao se znači li tjelesna ljepota ujedno i duševnu, i obratno. Iako nije znao da će se s tim pitanjem u budućnosti često susretati, znao je, poučen iskustvom, pravi odgovor.
Nada Iveljić
| Pregleda: | 1191 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Albert Einstein i nije bio neki talent za glazbu, ali je uživao svirati violinu. Jednom je prilikom dobio priliku svirati s orkestrom.
Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.
Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su polako, jer im je bilo toplo.
Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade najednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadikovati:
- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.
- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!
Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrčavali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!
A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propustila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svoda obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.
- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.
- Deseticu - odgovorio je Miška suho.
- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.
- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.
- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.
- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.
Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.
- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!
- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.
- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?
- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.
- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl
Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?
- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!
U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.
- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.
To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.
(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)