Važnost nevažnih Novo!
0 preuzimanja
Teška suša pogodila je siromašan kraj. Trava je povenula, žbunjevi se posušili, drveće je usahlo, a rijetko lišće davno požutjelo. Niotkud kapi da orosi žednu zemlju. Tisuće malih i velikih životinja počelo je umirati. Tek je manji dio njih na vrijeme potražio prikladnije krajeve. Suša je iz dana u dan postajala smrtonosnija. Čak su i veća stabla počela gubiti lišće. Izvori su presušili, potoci i rijeke otkrivali svoje suhe tokove.
Samo je neki mali cvijet odoljevao smrti jer se nalazio blizu bivšeg vrela, koje je još uvijek nudilo svoje posljednje kapi života. Vrelo se zamislilo i glasno razmišljalo: "Sve je već suho i mrtvo. Ja ne mogu više ništa pomoći. Kakav smisao imaju ove posljednje kapi mojega života?" Blizu je stajao ostarjeli hrast, slušao tužaljku i, prije nego što će uvenuti, reče bivšem izvoru: "Ne govori tako! Od tebe nitko ne očekuje da zazeleniš silnu pustoš. Tvoje je da na životu držiš ovaj cvijetak. I ništa više!"
Obično se svi mi tužimo kako ništa ne možemo, smatramo se nevažnima i ništa ne poduzimamo. A svi smo odgovorni, bar za život jednog cvjetića. I tu možemo otkriti bar dio smisla života.
Na pitanje: "Koji je smisao našega života?" jedan je svećenik izvadio komadić razbijenog zrcala i rekao: "Jednom, dok sam bio dječak, vidio sam na pločniku razbijeno zrcalo. Uzeo sam veći dio i evo ga ovdje! Počeo sam se igrati njime i zadivio se kako mogu na razne strane odašiljati svjetlo koje se zrcalilo na ogledalu. Obasjavao sam tako dijelove koje sunce nikada ne osvjetljava. Spremio sam to ogledalce i shvatio kako ono nije samo predmet djetinje igre, već slika onoga što mogu učiniti u životu. I ja sam komadić velikog zrcala. S onim dijelom koji mi je na raspolaganju, mogu odražavati svjetlo: istinu, razumijevanje, dobrotu, nježnost, i to u najzabačenije dijelove ljudskog srca te tako ponešto mijenjati ljude. Možda će drugi zapaziti svjetlo i slično postupati. U tome je za mene smisao života..."
Ništa nije nevažno, pa ni onda kada se takvim čini. U ulozi koju nam je Bog povjerio nema nevažnih niti sporednih uloga. Bog gleda na unutarnje, a sve je ostalo sporedno. Važno je da budemo dobri, a ne opaki: darežljivi, a ne škrti; nesebični, a ne egoisti. Sve je drugo beznačajno.
Ljudevit Anton Maračić "Priče o pahuljici"
| Pregleda: | 3919 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Pamtit ću ovaj život kao neizrecivi Božji dar i podjednako neizrecivo Božje povjerenje.
Pamtit ću ga po onome što mi je dano doticati rukom i po onome što mi je dano doticati dušom...
"Starac je sjedio u šumi pored puta. Činilo se, kao i uvijek, da gleda u daljinu. Sjeo sam pokraj njega bez riječi. I on je šutio.
Neka je ptica proletjela glasno pjevajući. Starac se okrenuo za njom i kad je više nije čuo, rekao je:
- Tužna je...
- Da, tužna je.... - kažem ja isto što i on.
- A zašto je tužna? - upita on mene.
- Ne znam, možda nešto ne može naći? - pogađam ja.
A starac šuti. Ne dugo.
- Ne, dječače, tužna je zato jer si i ti tužan.
Kad je čovjek tužan, tada njemu i sve oko njega izgleda tužno. Da si ti danas veseo, cvrkut ove ptice bio bi isto takav. Ali, tebi se nešto dogodilo...
Nije pitao što mi se dogodilo jer je znao da ću ja sam sve ispričati. I to sam naučio od starca, da ponekad ne treba postavljati pitanja. Ponekad čovjek sam hoće reći, a da ga nitko i ne pita."
Damir Miloš "Bijeli klaun"