Životna mudrost - priča o školjkama Novo!
0 preuzimanja
Neke školjke su izvana glatke i sjajne a neke grube i hrapave. Ali ispod oklopa, sve školjke su nježne. Baš kao i ljudi ispod svojih oklopa. U školjku ponekad upadne neugodno zrnce pijeska koje se ugnijezdi u njenom mekom tkivu i ona ga se nikako ne može riješiti. Nekim školjkama to zrnce bude pogubno, stvori im ranicu od koje one uginu. Ali ima školjaka koje se ponašaju drukčije. Da bi ublažile bol koju im stvara oštro zrnce one ga počinju zaobljavati obavijajući ga tankim slojem glatkog sedefa. Na taj način zrnce pijeska počinju pretvarati u biser. Isto je i s ljudima. Neki od svog zrnca pijeska koje im upadne u život naprave životnu dramu od koje se nikada ne oporave. Drugi svoja zrnca pijeska pretvaraju u bisere. Oni prvi su nezadovoljni i optužuju život da je okrutan prema njima. Oni drugi strpljivo stvaraju svoje bisere sve dok bol ne prestane. Ljude koji u sebi nose bisere prepoznat ćeš po blistavim osmijesima.
autor nepoznat
| Pregleda: | 2438 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 25. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Vrana je živjela u šumi i bila je potpuno zadovoljna svojim životom. Jednog dana ugleda labuda. „Ovaj labud je tako lijep i bijel“, pomisli ona, „a ja sam crna“.
Ovce su, kao što svi znaju bijele. Ali u jednom stadu, pored bijelih ovaca našla se jedna crna kao ugljen.
Kad bi prolazila poljem rugali su joj se: „Ti si crna ovca! Sramotiš nas. Zbog tebe naše stado izgleda kao bijelo platno koje ima crnu mrlju na sebi.“
Stalno je slušala prigovore: „Kakva si to? Zašto nisi bijela poput nas? Odlazi! Ti si nevrijedna!“
Riječi su na krhka leđa crne ovce padale kao kamenje. Bila je očajna. Kako više nije mogla podnositi izrugivanje i mučenje otišla je u brda - sama. Barem ću moći u miru pasti i odmarati se u hladu, mislila je.
Ali ni u brdima nije živjela u miru.
Sa svakim zalaskom sunca, kad se na brda spuštala noć, čula je životinje kako govore: „Kako ova živi? Uvijek je sama.“
Jedne večeri, suznih je očiju crna ovca gledala u daljinu tražeći sklonište.
Ugledala je špilju osvijetljenu slabašnim svijetlom.
Odspavat ću unutra, pomislila je i potrčala. Trčala je kao da je netko progoni.
„Tko si?“ upitao ju je jedan glas na ulazu.
„Ja sam ovca koju nitko ne voli – crna ovca. Izbacili su me iz stada.“
„I mojoj ženi i meni isto se dogodilo. Ni za nas nije bilo mjesta u svratištu, zato smo se sklonili ovdje. Ja sam Josip, a ovo je Marija. Upravo je rodila dječaka.“
Radost je obuzela crnu ovcu. Prva će vidjeti Isusa. Prva od svih.
„Hladno je, dopustite mi da se približim i da ugrijem Dijete.“
Marija i Josip se pogledaše i nasmiješiše.
Ovca se približila što je bliže mogla djetetu i grijala ga svojom toplom vunom.
Dijete se probudilo i šapnulo joj na uho: „Došao sam baš zbog takvih kao što si ti. Došao sam zbog izgubljenih ovaca.“
Ovca je radosno zablejala, a anđeli na nebesima zapjevaše „Slava na visini Bogu a na zemlji mir stvorenjima njegovim.“
Isus je Ljubav koja spašava.
Slavimo blagdan Božje ljubavi prema ljudima i sjetimo se onih koji su daleko od Njegove ljubavi jer ima puno ljudi koji su ogorčeni zato što im mi nismo pružili ruku.
Susret s Isusom na Božić dati će nam snagu da srušimo sve barijere: straha, antipatije, osjećaja nadmoći prema drugima.