Bijeli i crni kamenčić Novo!
0 preuzimanja
U davna vremena nekom se trgovcu dogodila nesreća da je bankaru dugovao veliki novac.
Bankar, star i mrzovoljan čovjek predloži dogovor: trgovcu će otpisati dug, ako zauzvrat dobije ruku njegove kćeri.
Kako je trgovca i djevojku obuzela jeza na taj prijedlog, bankar je predložio da o tome odluči Providnost.
U torbu će staviti bijeli i crni kamenčić. Djevojka će izvlačiti. Izvuče li crni, očev dug biti će otpisan, a djevojka će postati bankareva žena.
Ako djevojka odbije izvući kamen, otac će biti stavljen u tamnicu, i za djevojku se neće imati tko brinuti.
Pošli su do trgovčeva vrta, punog raznog kamenja. Bankar je pred užasnutim djevojčinim očima u torbu stavio dva crna kamenčića i rekao joj da izvuče onaj koji će odlučiti o njenoj sudbini.
Iako je vidjela prevaru nije mogla dokazati što je bankar učinio jer je znala da ovaj neće htjeti otvoriti torbu i pokazati što je u njoj.
Ako odbije izvući kamen propadaju i ona i otac. Izvuče li crni spasiti će barem oca.
I djevojka je stavila ruku u torbu. Brzo je izvukla kamen i spustila ga na tlo među kamenčiće među kojima se izgubio.
O, kako sam nespretna! - rekla je - Ali, ništa zato. Pogledajte u torbu, vidite koji je ostao pa ćemo znati koji sam izvukla.
Sveto pismo kaže: Budite lukavi kao zmije i bezazleni kao golubovi.
| Pregleda: | 973 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Priča o jednom mačevaocu (i o učenju općenito)
Mačevaoca Matajuro Jagjua poslao je otac k učitelju Bonzou.
“Ako vrijedno radim, koliko će mi biti potrebno da postanem učitelj?” - upitao je Matajuro.
“Deset godina”, rekao je Bonzo.
“Ako radim napornije”, pitao je učenik, “koliko će mi onda biti potrebno?”
Bonzo je procijenio: “Oko trideset godina.”
“Kako sad to? Prvo kažete deset, a sada trideset godina. Izdržat ću bilo kakav napor da u najkraćem vremenu ovladam ovom vještinom.”
“E”, rekao je Bonzo, “u tom slučaju bit će potrebno da sa mnom ostaneš pedeset godina. Netko tko se toliko žuri doći do rezultata rijetko brzo uči.”
autor nepoznat
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor