Dan zelenih ljudi Novo!
0 preuzimanja
Jednoga dana, Dobri Bog održa ispred legija anđela, arkanđela, kerubina i serafa ovakav govor: "Rekao sam ljudima: Ljubite jedni druge, a oni umjesto da poslušaju ističu razlike jedni između drugih. Stižu pritužbe kako se međusobno mrze jer nemaju istu boju kože. Odlučio sam im dati jednu dobru lekciju. Naređujem da dana 25. rujna 2006. svi živući ljudi imaju istu boju kože - boju zelene jabuke, boju nade. K tome, naređujem da svi postanu potpuno jednaki, kao da su svi blizanci. Tako svaki novorođeni sličit će ostalim novorođenima, tridesetpetogodišnja žena biti će potpuno jednaka svim tridesetpetogodišnjim ženama svijeta. Neka tako bude."
"Aleluja! Aleluja!, pjevahu anđeli i arkanđeli i kerubi i serafi, slaveći Boga koji je konačno odlučio izjednačiti ovaj turobni svijet.
Ja sam drugi i drugi je ja
Dvadeset i petog rujna 2006 godine u zoru profesor O'Neil, dobitnik Nobelove nagrade za biologiju, probudio se i ustao iz kreveta. Prolazeći pored velikog zidnog ogledala, slučajno je pogledao svoj odraz i zinuo iznenađen. Odraz u ogledalu ne bijaše njegov, nego nekog čovjeka jabuko-zelene boje, koji nije imao njegov stas, ni njegovu kosu, ni njegov nos, ni njegova usta... Profesor O'Neil dugim je koracima otrčao u kupatilo, nasapunao se i dugo ispirao sapunicu toplom vodom, trljajući najsnažnije što je mogao svoju kožu, ali ona je i dalje bila zelena, zelena poput jabuke zelene. "Ovo je noćna mora, samo jedan ružan san" promrmljao je sebi u bradu. Slijedilo je novo iznenađenje: njegov glas, njegov lijepi duboki glas na koji je bio tako ponosan, više nije bio "njegov" glas. Počeo je trčati po kući dozivajući svoju suprugu: Ana, Ana. Vidio ju je. Ali to nije bila Ana, njegova Ana, nego neka nepoznata žena. Žena jabuko-zelene kože.
Srušio se na stolicu. U tom trenutku čulo se zvona na ulaznim vratima. Čuo je glas koji govori: "To sam ja, profesore, vaš Simuawa!" O'Neil ne prepozna glas svoga susjeda Japanca. A kad je otvorio vrata, i ušao unutra... bili su isti. Samo njegovo zelenilo bijaše za nijansu svjetlije jer je bio oko pet godina mlađi. Dva čovjeka se pogledaše na trenutak i zatim prasnuše u smijeh do suza.
Slične scene događale su se po čitavom svijetu. Milijuni i milijuni ljudi i žena gledahu se u ogledalima, nazivahu TV, radio, bolnice, vatrogasce. Ali nitko nije odgovarao. Svi su bili zaokupljleni problemom kako riješiti novu nevjerojatnu situaciju: ja sam drugi i drugi je ja. Sada više nisu imali identitet. Zabrinutost i panika među ljudima zahvatila je sve, do vlada. Predsjednik SAD-a i jedan drugi poznati svjetski državnik razgovarali su specijalnim telefonom: "Reci nešto, Predsjedniče" rekao je ovaj "promijenio si glas". "Ti također, kako čujem" - odgovorio je drugi. Kada su se vidjeli u večernjem programu na televiziji otkrivli su da su njih dvojica potpuno jednaki i jabuko-zeleni. Novinar je rekao kako državnici čine sve da otkriju što se dogodilo i to poprave.
U 4.45 putnike jednog egipatkog aviona koji je letio za Atenu otela su 4 "zračna gusara". Naoružani bombama i pištoljima tražili su oslobođenje jednog Palestinca zatočenog u izraelskom zatvoru. Jedan od njih pokupio je putnicima putovnice dok je drugi govorio: "Ako zatvorenik ne bude odmah oslobođen, ubijat ćemo svakoga sata po jednog putnika. Prvo Izraelce, zatim Amerikance, Engleze i tako dalje... Ali u jednom trenutku, prije nego je sat vremena prošao svi putnici postali su jednaki - zeleni. Prema fotografijama na putovnicama nije se nikoga moglo razaznati. Bijesan, jedan od terorista zaurlao je: "Izraelci, ustanite!" Naravno, nitko nije ustao. Iskoristili su trenutak zbunjenosti otmičara i zajedničkim naporom ih razoružali a njima je preostalo samo plakati od bijesa.
Na sjeveru Afrike sve se izokrenulo. Crne sobarice i sobari potrudili su se da "nestanu" putovnice i osobne karte njihovih bogatih bijelih gostiju. Poslije pola sata nitko više nije znao tko je bio crn a tko bijel. Restorani rezervirani za bijelce bili su puni jabukozelenih posjetitelja, i oni rezervirani za crnce također.
Jedan "ne znam što" mali mali
Slijedećih dana stvari su se pogoršale. U Napulju su pedesetorica igrača dokazivali da se zovu Ronaldo i tražili povećanje prihoda od vlastitog nogometnog kluba.
Na TV je stiglo dvije stotine mladih jabukozelenih koji su vikali: "Pustite me da prođem. Ja sam Pippo Baudo!" Izgurali su sve van zajedno s pravim Pipom Baudom.
Čitavo jutro kilometri ljudi utrkivali su se za fotelju Predsjednika republike vičući: "Upravo sam stigao!"
U školi na periferiji, u 7b bila je prava kriza. Lilijan Melli, koja je bila najljepša u razredu, nije imala dovoljno suza da isplače tugu kad je otkrila da je ista, baš jednaka drugim djevojkama u razredu. Giorgio Lotti, sportaš, htio je šakama dokazati tko je najsnažniji u školi.
Svaki način dokazivanja identiteta bio je bezuspješan. Osobni dokumenti, potpis, otisci prstiju nisu koristili ničemu. Mnogi su živjeli u strahu. Nije se moglo znati tko pripada nekoj naciji a tko drugoj. Vojnici su prestali ratovati jer nisu znali tko je neprijatelj a tko ne. Svi su ljutito gledali jedni druge. Svi su sumnjali jedni u druge. Uprkos Papinoj opomeni: "Svi ste braća, ljubite se kao braća!", činilo se da se svijet vraća u stadij divljaštva.
Profesor O'Neil sjećao se da je najbolji biolog na planeti. Sazvao je sve svoje kolege, sve živuće dobitnike Nobelove nagrade, najveće znanstvenike Zemlje. Započelo je razdoblje intenzivnih proučavanja: fizičari, kemičari, astronomi, kirurzi plastičari, sociolozi, etnolozi i studenti drugih grana mjerili su, vagali, analizirali najpreciznijim instrumentima fantastične promjene na ljudima. Došli su do zaključka da sve što su proučili ne vrijedi ništa. Fenomen zelena jabuka bio je tajna prevellika za njih. Jedn "ne znam što" uvukao se u njihovo srce.
Bio je jedan mali "ne znam što", ali strašan za ljudsku vrstu i Dobri Bog ga je prekinuo. Odlučio je da na Zemlji opet bude sve kao prije.
Bijaše to novo rođenje za njih. Sretni kao da su uskrsnuli ljudi i žene prepričavali su istine koje su zaboravili. Na primjer, svaki čovjek je različit i jedinstven i neprocjenjiv. I još, u svem redu postojanja je ljepše nego oblaci na nebu ili pjev ptice ljudsko biće. Kako bijahu lijepi sada Europljani plavi, Indijci boje kave, očiju svijetlih, zelenih, plavih, Irci crvenokosi, Arapi sa crnim brkovima, kako elegantni bijahu afrički bogataši, kako bijahu lijepe japanke dubokih pogleda... "Dobro došle razlike! Dobro došli stranci! Ne bojim vas se..." Na Planeti ljudi se ljubljahu. Svi osjećaju bogatstvo razlika i sličnosti kao cvijeće na livadi u proljeće. I prestadoše ratovi jer su prekinuti svi fanatizmi rasni, politički, ideološki, vjerski...
Problemi nisu prestali, ali se za svaki tražilo mirno rješenje.
"Alejuja! Aleluja!" pjevahu anđeli, arkanđeli, kerubi i serafi.
Naravno, ovo je jedna izmišljena priča. Ali...ako se sutra probudimo svi isti s kožom boje zelene jabuke?"
| Pregleda: | 1033 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Bio jednom jedan čovjek koji je imao četiri sina. Želio je da njegovi sinovi nauče da ne smiju prebrzo suditi o stvarima i događajima pa ih je poslao jednog za drugim u potragu za stablom kruške koje se nalazilo daleko od njihova doma.
O životu svetoga Nikole ne zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su ga voljeli, jer je o njemu sačuvano puno lijepih priča.
U gradu Myri, u Maloj Aziji, živjeli su muž i žena. U svemu su bili sretni i zadovoljni, osim što nisu imali djece. Godine su prolazile, a oni su još uvijek molili Boga da im podari dijete. - Jadni ljudi! - sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već prestari?
Ali, muž i žena nisu gubili vjeru, nego su govorili: – Bogu je sve moguće! Još iste godine, na veliko iznenađenje mnogih prijatelja, žena je donijela na svijet lijepo i zdravo djetešce. - Dječak je -rekla je sretna majka. - Bit će mu ime Nikola! - izjavio je radosno otac. Mali je Nikola rastao uz svoje roditelje.
Jednoga dana dječakova je majka našla u vrtu zrelu prekrasnu smokvu. - Darujemo je ocu kad se s posla umoran vrati kući! - rekla je sinu. Nikola bi i sam rado pojeo smokvu, ali mu je ipak bilo draže e očevu radost nego li jesti.
Otac je odmah naslutio da njih dvoje nešto kriju. - Što to imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe - nasmiješila se njegova žena, a mali mu je Nikola ushićeno pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića na svijetu - raznježio se otac i, dajući krišom znak ženi da se ne protivi, svoju je smokvu uz poljubac darovao Nikoli.
Tako je dječak primio na dar i smokvu i sreću obaju svojih roditelja.
Nakon nekog vremena, međutim, dva su događaja jako rastužila dječakovo srce. Malom je Nikoli najprije umrla mama, a ubrzo poslije nje i tata. Ostao je siroče.
Poslije pokopa, još suznih očiju, dječak je rekao: - Bože, ja nisam sam jer imam tebe koji sve možeš! Kad su to čuli ljudi koji su bili s njim, jako su se uzbudili. A jedan ga je dobrotvor odlučio uzeti k sebi i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi kad odrasteš? - upitao ga je dobri čovjek. Ja ću biti svećenik! - odgovorio je mališan. I tijekom vremena želja mu se ostvarila.
Jedne godine biskupi iz okolice sastali su se da odluče tko će biti novi biskup u gradu Myri. Ali, nikako se nisu mogli složiti kome da povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav puk. Ali, on je previše popustljiv, a biskup ponekad mora biti čvrst i odlučan. Možda bi najbolji bio Justinian? On je vrlo mudar. Njega ne možemo birati jer je bolestan. Pa koga onda?
– Evo što ćemo učiniti! – reče nakon nekoliko dana jedan od biskupa. – Prepustit ćemo da Bog sam odabere svojega službenika. Onaj koji sutra najranije dođe u crkvu, neka bude novi biskup u Myri.
Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.
Sutradan, ništa ne sluteći, Nikola je još u cik zore požurio u hram Božji kao što je i običavao činiti. Ali, čim je otvorio vrata, spazio je unutra nekoliko prilika: - Evo ga, ovaj je! – čuo je glasove i pomislio da su se u crkvu noću uvukli lopovi koji su, otkriveni u zloj nakani, navalili na njega da ga ubiju. Zato brže - bolje pokuša otići.
Ali, one su ga prilike zgrabile i bez riječi, poput nekoga krivca, odvele pred biskupe. A kako li je tek Nikola morao biti zbunjen kad je saznao da je baš on izabran za novoga biskupa u gradu Myri?!
Biskup Nikola svim se srcem trudio da bude kao otac svojim vjernicima. Od jutra do večeri brinuo se za njih, pomagao im i darivao siromašne. I, kad god bi mu se pružila prilika, govorio je o Bogu, Božjoj dobroti i ljubavi. A kad je jedne godine u Myri zavladala velika glad, pa su čak i bogati pali u oskudicu, razdijelio je sve što je imao.
Ostalo nam je još samo ovo zlatno posuđe koje pripada Crkvi! - rekao je crkveni blagajnik. Daj im ga baš zato što pripada Crkvi - odgovorio je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao praznih ruku. - Sad smo siromašni kao i ovi! - žalosno je uzdahnuo Nikolin blagajnik. - Više im ništa ne možemo dati. - Mi ne možemo, ali može Bog! - odgovorio je biskup i počeo moliti. Glad je bila teška i građani Myre već su počeli umirati.
Biskupe, narodu treba kruha a ne tvojih molitava!, rugali su mu se neki, ali Nikola se nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava, iznenada se proširila vijest koja je na noge podigla čitav grad:
U luci stoje brodovi krcati žitom iz Egipta! Teško je i zamisliti kako je velika radost obuzela muževe, žene, djecu, starce… Svi su trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je mnoštvo – na biskupovu molitvu Bog je učinio čudo! No, nisu svi tako mislili: -Glupost! Nije to nikakvo čudo, nego su egipatski trgovci čuli da ovdje vlada glad i požurili da naprave dobar posao.
Ali isto tako iznenada na nebu su se zakovitlali crni oblaci. Munje su počele sijevati, a more se zapjenilo. Jak vjetar podigao je visoke valove. Zaprijetila je opasnost da će se brodovi razbiti o pristanište. Mornari su ih počeli polako izvlačiti iz luke.
- Brodovi odlaze, vraćaju se! Nastao je plač i zapomaganje na obali. Nitko se nije usudio ni pomisliti da će morati i dalje gladovati. Ljudi su opet potrčali biskupu Nikoli. A na njegovu se molitvu oluja stišala i more se smirilo. Brodovi sa žitom napokon su mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! - mnogi su s novim poštovanjem počeli gledati svoga biskupa.
U gradu se, u nekoj siromašnoj kući, svake se večeri vodio tužan razgovor: - prošao je još jedan dan, a mi opet nemamo ništa za jelo, govorio je otac svojim trima kćerima. - Bolje da vas prodam i da budete robinje, nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo. Možda se koja od nas uspije udati! - zavapila je najstarija kćerka.
- A tko će vas uzeti bez miraza? Pa ja nemam ni prebijenog novčića!, rekao je otac. Ali, baš toga trena kroz njihov je prozor uletjela neka vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu mogli doći k sebi od čuda, a najstarija je djevojka brže bolje podigla vrećicu. Kad ju je istresla, imala je što vidjeti. - Zlatnici!, uzviknula je od sreće. - Evo tvog miraza - rekao jo je otac. Napokon se možeš udati. Njezinoj sreći nije bilo kraja.
I sljedeće noći ponovio se isti događaj. Kroz prozor je u sobu doletjela još jedna vrećica zlatnika. Siromašna je koliba dugo odzvanjala od radosnih usklika, šuškanja i šapata triju sretnih djevojaka i oca koji nije znao što bi mislio. Nitko se od njih nije mogao sjetiti tko bi mogao biti njihov tajanstveni dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile bdjeti, pa kad je opet vrećica zlatnika uletjela u sobu, potrčale su prema prozoru.
No, njihovom čuđenju nije bilo kraja. Sve tri bi mogle prisegnuti da je visoka i dostojanstvena prilika koja je brzim korakom promaknula pokraj njihove kuće bio glavom i bradom sam biskup. Ali, što bi on radio usred noći u tom siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo smirenje i radost. Za njih više nije bilo straha ni gladi. Sve tri djevojke mogle su se napokon dobro i pošteno udati.
U Myru su jednog dana rimski vojnici došli tražiti kršćane. Išli su od kuće do kuće. Svakoga tko bi rekao da vjeruje u Boga smjesta su ubili ili ga bacili u tamnicu. Tamo se našao i biskup Nikola. Morili su ga glađu i tukli. – Gdje je sada tvoj Bog? – rugali su mu se. – jedini bog koji te može spasiti iz naših ruku jest car Dioklecijan, razumiješ?
Vaš je car smrtni čovjek, a Bog u kojega ja vjerujem je vječan – odgovorio je mirno biskup. E pa kad je tako – rugali su mu se vojnici – evo, dajemo tvom Bogu mjesec dana da te spasi, a ako to ne učini, onda ćemo te mi ubiti. Pa da vidimo, je li veći Bog ili rimski car.
Biskup Nikola čamio je okovanih nogu i ruku u mraku tamnice. Dani su sporo prolazili. Kad mu je rimski časnik napokon otvorio vrata i pozvao ga da izađe, bio je spreman umrijeti. Ali, umjesto da ga povede na stratište, Rimljanin je naredio da mu se skinu okovi s nogu i ruku.
Što se dogodilo? – upitao je biskup Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na carskom tronu u Rimu sada je Konstantin veliki. Slobodan si, biskupe! Tvoj se Bog pokazao većim i od rimskog cara. Da budem iskren, i ja bih rado imao za prijatelja takvoga Boga, ali ne znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! – pozvao ga je Nikola. – Boga lako nađe tko mu se moli i ljubi ljude.
Kad se biskup Nikola vraćao s prvog općeg crkvenog sabora u Niceji, u pristaništu je ugledao lađu koja se užurbano spremala isploviti za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju pratnju, pristupio mornarima i počeo ih nagovarati da odustanu od plovidbe: Ljudi, nemojte napuštati luku! Na otvorenom moru prijeti vam velika pogibelj!
Tko je ovaj, te nas straši bapskim pričama? – nasmijao se kapetan lađe koja još nije poznavao biskupa iz grada Myre. Zato nije poslušao savjet, nego je naredio svoji mornarima da okrenu lađu, te ona zaplovi prema debelomu moru.
Međutim, već prve noći olujni je vjetar podigao silne valove. Lađa je ubrzo bila prepuštena bijesu mora i pjene. Poskakivala je sad lijevo, sad desno, poput prazne orahove ljuske i škripala kao da će se prepoloviti.
Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i glatka kao ulje.
Samo se u daljini još vidjela pognuta prilika biskupa iz Myre. Izgledalo je kao da se svetac žurio kako bi u svojoj velikoj skromnosti spriječio mornare da mu zahvale za ono što je upravo za njih učinio.
Ali, vrativši se u luku, oni su na sva usta pričali kako ih je biskup Nikola čudom spasio od sigurne smrti.
I tako je sv. Nikola postao zaštitnikom svih koji putuju morem. Njemu u čast podignute su mnoge crkve i kapelice na svim stranama svijeta, a u narodu se pričaju o njemu čudesne legende.
Godine 1087. relikvije svetog Nikole dopremljene su u grad Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti Nikola iz Barija.