Razoreni bambus Novo!

Bio jednom prekrasan vrt, koji se prostirao na zapadu zemlje usred velikog kraljevstva.

Gospodar vrta običavao bi u njemu šetati za dnevne žege.

Najljepše i najdraže od svega cvijeća i drveća, bilja i raslinstva bilo mu je plemenito bambusovo stablo.

Jednoga dana gospodar se zamišljen približio svom ljubljenom stablu i s osjećajem velikog poštovanja bambus je priklonio svoju snažnu glavu k zemlji.

Gospodar mu reče: "Dragi bambuse potreban si mi".

Čini se da je došao dan nad danima, dan za koji je stablo bilo stvoreno.

Bambus tiho odvrati. "Gospodaru, spreman sam. Upotrijebi me kako hoćeš."

"Bambuse, moram te obrezati da bi te mogao upotrijebiti", reče ozbiljno gospodar.

"Mene obrezati? Mene koga si gospodaru, učinio najljepšim u svom vrtu! Ne, molim te, to ne!

Pa upotrijebi me na svoju radost, gospodaru, ali molim te, nemoj me osakatiti!"

"Dragi moj bambuse, ako te ne obrežem, ne mogu te upotrijebiti", odgovori gospodar još ozbiljnijim glasom.

U vrtu je sve utihnulo. Vjetru je zastao dah. Polako prignu bambus svoju veličanstvenu glavu.

"Gospodaru ako me ne možeš upotrijebiti a da me ne obrežeš, onda učini sa mnom kako želiš, obreži me."

"Dragi moj bambuse, ali moram odrezati i tvoje lišće i tvoje grane."

"Ah, gospodaru, poštedi me toga! Uništi moju ljepotu ali barem mi ostavi lišće i grane."

"Ako ti ih ne odsječem, ne mogu te upotrijebiti."

Sunce sakri svoje lice. Vrabac prestrašeno otprhnu. A bambus dršćući pred onim što mu prijeti reče posve tiho: "Gospodaru odsjeci ih."

"Moj bambuse, moram te još više ražalostiti. Moram te rascijepiti po sredini i izvaditi ti srce.

Ako to ne učinim, ne mogu te upotrijebiti."

Bambus se sada prignu do zemlje. "Gospodaru, reži i cijepaj."

Tako odreza gospodar vrta bambus, ukloni mu grane, skinu lišće, raskoli ga po sredini i izdubi mu srce.

Onda gospodar odnese bambus tamo gdje je usred suhih polja ključao izvor svježe, pjenušave vode.

Ondje položi oprezno svoj ljubljeni bambus na tlo.

Jedan kraj posječena stabla spoji s vrelom a drugi je kraj vodio do kanala u polju.

Izvor zapjeva dobrodošlicu, i svijetla, blistava voda veselo nahrupi kroz raskoljeno bambusovo tijelo u kanal i poteče na suha polja koja su je toliko očekivala.

A onda posade rižu. Dani su prolazili, usjev krenu, uzraste i dođe doba žetve.

I nekoć tako veličanstveno stablo posta velikim blagoslovom. Dok još bijaše veliko i lijepo, raslo je samo za sebe i radovalo se vlastitoj ljepoti. No kad je sebe žrtvovalo, postalo je kanalom koji je gospodar upotrijebio da oplodi svoju zemlju

George Dell Britt