Dva zidara - priča o svladavanju životnih poteškoća Novo!
0 preuzimanja
Prvi zidar: Po cijele dane slažem cigle jednu na drugu.
Dolazim ujutro na posao i slažem cigle sve do odmora za ručak.
Nakon ručka ponovno slažem cigle do kraja radnoga vremena.
Jedino zadovoljstvo na poslu je kada dobijem plaću za taj mjesec.
Drugi zidar: Ja gradim kuće.
Svaki dan mislim na ljude koji će u njima stanovati.
Mislim kako će biti radosni kad prvi put ugledaju svoj novi dom.
Mislim o djeci koja će u njima rasti.
Mislim o generacijama koje će ih uređivati i smatrati svojim domom.
Ja ne gradim kuću, ja gradim nekome DOM.
RAZMISLI: Što ti gradiš?
iz "Pričaj mi priču"
| Pregleda: | 3054 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Neki čovjek putovao k velikoj kući - k posljednjoj postaji svih ljudi. Promatrao je ... i promatrao. Uz put je bilo mnogo toga: ptice pjevice i rascvalo cvijeće. Pjevao je i smijao se s njma. Zaustavljao se pored zaplakane djece, plakao s njima i otirao im suze. Sve je skupljao u svom srcu. A ruke je držao slobodne, da bi njima mogao mahati, milovati ili pak svirati frulu.
- Nije li ovaj siromašak? - govorili su ljudi. - Nisam li bogat? - mislio je on sam. Tako on dođe na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog sam mu otvori. - Tebe sam već više puta vidio - reče čovjek. - U pticama, cvijeću, u nasmijanim ljudima. Nisam li te vidio da plačeš u suznim očima djece? Bog samo reče: - Uđi! U velikoj je kući pjevao zbor: - SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA!
Drugi čovjek putovao k velikoj kući - k posljednjoj postaji svih ljudi. Nosio je teške kovčege. Sve što je na putu otkrio, htio je imati i zadržati... Ruke su mu bile preslabe da sve to prihvate. - Biti bogat znači biti sretan! - naučio je. Svakog dana brojio je svoje kovčege da vidi nije li uz put što izgubio. Uvijek je brižno pazio da se ne spotakne o kamen ili da se ne sklizne po travi. Tako su mu i oči bile potpuno zaposlene. Tako dođe on na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog mu sam otvori. - Zašto mi ne pomogneš? - reče čovjek. - Ne mogu sam sa svom ovom prtljagom na vrata! Nije prepoznao Boga. Mislio je da je vratar. Dade mu napojnicu i pomisli u sebi: - Što ću ja ovdje, zapravo? - Da, što hoćeš ti ovdje, zapravo? - reče Bog. - Mi se uopće ne poznajemo. U velikoj kući pjevao je zbor: - SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA! Ovaj čovjek nije shvatio pjesmu. Ne shvaća je ni danas.
Prema jednoj legendi, nakon požara u Aleksandrijskoj knjižnici u Egiptu, sačuvana je jedna knjiga. Budući da nije bila posebno vrijedna prodana je nekom siromašnom čovjeku za nekoliko novčića.