I ptice vole živjeti Novo!
0 preuzimanja
Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch. On me naučio kako se prave praćke. Gumenu vrpcu treba pričvrstiti na rašljastu granu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće, korizma, vrijeme Gospodinove Muke. Jedoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove:
"Idemo na brdo, gađati ptice!"
Srce mi je uzbuđeno tuklo. Nije to mala stvar: prvi put gađati pticu. Do tada smo gađali koješta. No sad će to biti ozbiljno. Bojao sam se. Nešto nije bilo u redu. Pomislih da je ipak nedjelja. Ali, ne usudih se suprotstaviti. Heinrich bi me ismijao. Bio bih osramoćen. Dođosmo do voćaka koje su tek pupale. Golo granje. Topli vjetar i pokoji cvijetak u travi. "Pogledaj eno zebe!" Obazreo sam se. Ptičica je radosno kliktala na grančici. "Tiho!" - šapne Heinrich. Baci se na zemlju te na sve četiri otpuza do drveta. Stavi kamenčić u praćku i nategne gumu. Ja sam jednostavno morao činiti sve kao i on. Nisam imao snage odustati. No moja se savjest već probudila. Znao sam da sve to nije u redu. U taj tren razliježe se iz doline zvuk jutarnjeg zvona. Kao da hita u pomoć maloj ptici. I glasu moje savjesti.
Skočio sam i daleko odbacio praćku. Ptičica se preplašila i odletjela. I Heinrich je naglo ustao. Bijesan kao ris. "Gade!" - siktao je, "ja ću ti pokazati." Alli ja se nisam bojao. Sav sretan slušao sam kako zvona zvone. "Ne smijemo ubijati, Heinrich", rekao sam mirno. "I ptice vole živjeti. Kao i mi!"
On je od toga jednostavno zanijemio. Stajao je i slušao kako zvona zvone. Od tada se nisam više bojao da će me netko ismijati. Kad mi prijatelji nešto predlože, ja pitam sam sebe je li to dobro ili zlo, i radim po svojoj savjesti.
(Albert Schweitzer)
| Pregleda: | 2653 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
"Dragi moj unučiću", govorila je baka, "ti me smatraš automatom. Dobro funkcioniram, ne koštam te ništa a dajem ti mnogo. Sad je dosta! Želim zaustaviti taj mehanizam kako bi ti shvatio da ja postojim. Ja darujem iz ljubavi, a ti?
Mislim da se isto tako ponašaš sa svima. I svog oca, majku, učitelje, prijatelje pa i samog Boga uzimaš kao automat. Vjerujem da bismo se sada trebali udružiti u sindikat i pregovarati o svojim pravima s obzirom na tebe.
Ako svi mi budemo prosvjedovali, vidjet ćeš da nećeš dugo izdržati. Svi koji te okružuju žele ti dati do znanja da i oni postoje.
Morao bi prestati smatrati sebe prekrasnim središtem onih koji te okružuju. Mi nismo u tvojoj službi niti smo automatski djelatnici. Ti pak nas niti ne primjećuješ, a govoriš da nas uvažavaš. Dosta mi je, moj dječače.
Ni Bog nije onaj koji automatski dijeli. Sretan si da i On ne prosvjeduje, da te je uvijek spreman strpljivo prihvatiti, jer si vrijedan u njegovim očima.
Dječače moj, Bog i mi očitujemo ti našu ljubav. Jesi li sposoban odgovoriti na nju?"
Yvon Cousineau "Odgojne vježbe za rad u skupinama"
Milijarde ljudi stajale su oko Božjeg prijestolja. Mnogi su bili zadivljeni, ali neki su bili buntovni.
- Zar Bog smije suditi? Zašto ljudska stradanja? - reče jedna žena i na ruci pokaže tetovirani logorski broj. - Samo zato što sam bila Židovka - reče.
Potom neki crni muškarac pokaže svoj vrat na kojem je bio ožiljak od vješanja: - A što kažeš na ovo? Zato što sam bio Crnac?
Probije se i jedna mlada žena iz Bosne i reče: - Zašto sam ja morala trpjeti? Moje dijete je plod silovanja.
Tako su mnogi prosvjednici prigovarali Bogu: - Kako će Bog suditi ljudima? Njemu je lijepo u ovoj svjetlosti i lagodi.
A onda su ljudi počeli zahtijevati: - Neka Bog vidi kako je teško biti čovjek! - Neka vidi kako je biti Židov! - Neka zakonitost njegova začeća bude zasjenjena sumnjom! - Neka se muči za kruh svoj u znoju lica svog! - Neka vidi kako je to kad te izda prijatelj! - Neka bude osuđen na montiranom procesu! - Neka bude pogubljen u mukama! A onda su odjedanput prestali galamiti. Shvatili su da je Bog prije 2 000 godina ispunio njihova traženja.