Narcis - priča o oholosti Novo!
0 preuzimanja
Prema grčkoj mitologiji nimfa Eho zaljubila se u prelijepog mladića Narcisa koji na nju uopće nije obraćao pažnju. Eho je venula od tuge sve dok od nje nije ostalo ništa osim glasa. Boginja Osvete osudila je oholog Narcisa da se zaljubi u svoj odraz u jezeru. Toliko je bio opčinjen sobom da je jednog dana upao u jezero i utopio se. Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade - gorske vile - i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza. „Zašto plačeš?” - pitale su ga. „Oplakujem Narcisa”, reče jezero. „Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, a jedino si ti imalo prilike izbliza promatrati njegovu ljepotu.” “Narcis je bio lijep?” - iznenadi se jezero. “Tko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao.” - odgovoriše Drijade. Jezero zašutje trenutak pa reče: „Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, gledao kako se u dubini njegovih očiju zrcali moja vlastita ljepota.”
Oscar Wilde
Prepoznaješ li sebe u Narcisu ili u jezeru? OHOLOST JE TEŠKI GRIJEH IZ KOJEGA NASTAJU MNOGI DRUGI GRIJESI
| Pregleda: | 1793 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Pokojnik je ostavio dvije oporuke. Jedna se imala otvoriti odmah nakon smrti, a druga nakon pokopa.
U prvoj je pisalo: Želim da me pokopate sutra u četiri sata ujutro.
Ispuniše tu neobičnu želju.
Oko lijesa se okupilo petero ljudi.
Otvorena je druga oporuka: Želim da se moja imovina ravnopravno podijeli među one koji su se okupili na mome ukopu. Tih je petero ljudi imalo sreću.
Mogli bismo im i zavidjeti... Ali mi imamo puno više!
Nedjeljom nas okuplja Isusova oporuka: OVO ČINITE MENI NA SPOMEN!
Desetogodišnji dječak odlučio je početi trenirati judo, usprkos tome što je izgubio lijevu ruku u teškoj prometnoj nesreći.
Krenulo mu je dobro, i nije mu bilo jasno zašto ga je, nakon tri mjeseca treninga, sensei (učitelj) i dalje učio samo jednom potezu.
“Sensei, zar ne bih trebao učiti i druge poteze?”, pitao je.
“Ovo je jedini potez koji znaš, ali ovo je jedini potez koji trebaš znati.” - odgovorio je sensei.
Dječak nije razumio učitelja, ali mu je vjerovao.
Nekoliko mjeseci kasnije dječak je na svom prvom turniru vrlo lako pobijedio u prva dva meča. Treći meč se pokazao težim, ali nakon nekog vremena, njegov protivnik je postao nestrpljiv i otvorio se, na što je dječak spretno iskoristio svoj jedan jedini potez i dobio i taj meč.
S tri pobjede našao se u finalu.
Ovaj put, njegov protivnik je bio veći, jači i iskusniji. Izgledalo je da je dječak u potpunosti nadjačan. Sudac je pozvao time-out. Želio je prekinuti meč, ali sensei nije dopustio.
Ubrzo nakon što je borba nastavljena, protivnik je napravio pogrešku. Istog trena, dječak je iskoristio svoj uvježbani potez i pobijedio. Postao je prvak.
Na putu kući, dječak i sensei analizirali su sve borbe. Dječak je pitao: “Sensei, kako sam osvojio ovaj turnir sa samo jednim potezom?”
“Pa osvojio si ga iz dva razloga”, rekao je sensei. “Prvo, skoro si u potpunosti ovladao jednim od najtežih poteza u džudu. A drugo, jedina poznata obrana za taj potez je da te protivnik zgrabi za lijevu ruku.”
Dječakova najveća slabost postala je njegova najveća snaga.