Svijetu se ne može ugoditi - narodna pripovjetka Novo!
0 preuzimanja
Jedan čovjek išao iz grada kući, jahao na magarcu, a njegov sin, momčić od petnaestak godina, išao pored njega pješice. Susretne ih jedan čovjek, pa reče:
- To nije u redu. Da ti jašeš, a dijete ide pješice. Tvoje su noge jače od njegovih.
Otac sjaše s magaraca, a sin uzjaše. Malo dalje sretne ih drugi čovjek, pa reče: - To nije lijepo, momče, da ti jašeš, a otac ti ide pješice. Tvoje su noge mlađe.
Onda uzjašu obojica i pođu tako malo, ali ih sretne treći čovjek pa reče:
- Kakva je to budalaština? Dva magarca na jednoj slaboj životinji! Trebalo bi uzeti štap pa vas obojicu stjerati.
Onda sjašu obojica i pođu pješice, otac s jedne strane, sin s druge, i magarac u sredini. Sretne ih četvrti čovjek, pa reče: - A što ste vi čudna tri svata. Zar nije dosta da dvojica idu pješice? Ne bi li bilo lakše da jedan od vas jaše?
Onda otac reče sinu:
- Kako god smo na magarcu jahali ljudi su nam zamjerili. Uzmimo magarca pa ponesimo mi njega.
Bace magarca na zemlju, zavežu mu najprije prve pa onda stražnje noge. Objese ga tako svezana na nekakvu motku i ponesu. A kad su se ljudi koji su ih susretali putem u čudu smijali do suza, otac baci magarca na zemlju i počne ga odvezivati s riječima:
- Ja ću s mojim magarcem činiti kako sam i do sada činio. a ljudi neka govore što god hoće!
Uzjaše na magarca i krene prema svojoj kući, a sin ga je pratio pješice kako su se i uputili bili.
Narodna pripovjetka
| Pregleda: | 1859 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Zato što vjerujem da je Bog nov svakim jutrom,
da i u ovom trenutku stvara svijet, a ne vjerujem u neku maglovitu i zaboravljenu prošlost...
Ja sam čovjek nade, ne zbog ljudskih razloga... Nego jednostavno - jer vjerujem da je Duh Sveti na djelu u Crkvi i u svijetu, znao to svijet ili ne. Ja sam čovjek nade jer vjerujem da je Duh Sveti zauvijek Duh Stvoritelj, koji svakoga jutra onome koji ga prima daje novu slobodu i dobru mjeru radosti i pouzdanja.
Ja sam čovjek nade jer znam da je povijest Crkve duga povijest prepuna divnih djela Duha Svetoga. Pomislite na proroke i svece, koji u tjeskobnim časovima bijahu divno oruđe milosti i na put nam baciše snop novoga svjetla. Vjerujem u neočekivana djela Duha Svetoga. Jedno je Ivan XXIII. I Koncil. Nismo se nadali ni jednom ni drugom.
Zar smijemo misliti da se danas Bog u svojoj dovitljivosti iscrpio? Nadati se - to je dužnost, a ne luksuz. Nadati se - to ne znači sanjariti, upravo obrnuto: nadom ćemo snove preobraziti u stvarnost.
Blaženi koji se usuđuju sanjati a spremni su platiti veliku cijenu da njihov san u životu čovjeka postane stvarnost.
Bruxelski nadbiskup L. J. Suenens
Ateist je pao sa stijene. Kako se kotrljao dolje, uhvatio se za granu malog drveta. Tu je visio između neba i iznad kamenja tristo metara ispod sebe, znajući da neće moći dugo izdržati.
Tada mu dođe misao na pamet. "Bože!" povika svom snagom.
Tišina. Nitko nije odgovorio.
"Bože!" povika ponovno. "Ako postojiš, spasi me i ja obećavam da ću vjerovati u te i druge učiti da vjeruju."
I ponovno šutnja! Skoro u šoku pade s grane kad začu snažan glas kako odjekuje kanjonom: "To svi kažu kad su u nevolji."
"Ne, Bože, ne!" uzviknu sada s više nade. "Ja nisam kao drugi. Ne vidiš li da sam već počeo vjerovati čuvši tvoj glas? Ono što ti trebaš sada učiniti jest da me spasiš i ja ću naviještati tvoje ime do kraja zemlje."
"Vrlo dobro", odgovori Glas. "Spasit ću te. Pusti tu granu."
"Pusti tu granu?" uzviknu čovjek sav izvan sebe. "Misliš li da sam lud?"
Priča se da se očekivano čudo nije dogodilo kad je Mojsije bacio svoj štap u Crveno more. Tek onda kad se prvi čovjek bacio u more, valovi su uzmakli, a voda se razdijelila da bi načinila suh prolaz za Židove.
Anthony de Mello ("Molitva žabe")