Zločesta mama Novo!
0 preuzimanja
Imam «najzločestiju mamu» na svijetu!!!
Dok druga djeca jedu slatkiše za doručak, ja moram jesti pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju coca-colu, ja moram pojesti sendvič. A znajte da mi ni ručak nije kao njihov. Ali barem ne patim sama. Moja sestra i dva brata imaju istu zločestu mamu. Moja je mama uvijek htjela znati gdje sam. Čovjek bi pomislio da sam s uličnom bandom. Morala je znati tko su mi prijatelji i gdje idem. Uporno je tražila da se vratimo za sat vremena ako smo tako rekli – ili ranije, a ne za sat vremena i jednu minutu. Skoro se stidim priznati, ali kaznila bi nas kada je ne bi poslušali. Ne jedanput, nego svaki put kad nismo slušali i kad smo činili kako nas je volja. Sada vidite koliko je zločesta bila naša mama. Morali smo nositi čistu odjeću i kupati se. Druga su djeca uvijek nosila istu odjeću danima. Jako smo se svađali jer nam je sama šivala odjeću kako bismo uštedjeli novac. Zašto, zašto smo imali majku zbog koje smo se osjećali drukčijim od ostale djece? Ali najgore tek dolazi. Morali smo biti u krevetu u devet svake večeri i ustati u 8 slijedećeg jutra. Nismo mogli spavati do podneva kao druga djeca. I dok su oni spavali, moja je majka uvela zakon o radu. Tako smo morali raditi po kući. Morali smo prati suđe, spremati krevete, kuhati i raditi druge strašne stvari. Uvijek smo morali govoriti istinu, istinu i ništa drugo osim istine, čak i po cijenu vlastitog života – a skoro je tako i bilo. Kad smo postali tinejdžeri, postala je mudrija, a naš život još nesretniji. Nije bilo trubljenja autima ispred kućnih vrata. Morali smo svoje dečke i djevojke pozvati u kuću prije no što smo s njima izlazili van. Da ih mama upozna! I uvijek bi provjeravala jesmo li tamo gdje smo rekli da ćemo biti. Nikad nisam imala prilike pobjeći u Meksiko. I dok su moje prijateljice imale dečke u zreloj dobi od 12 i 13, ja nisam smjela izlaziti do 16. Odnosno do 15, ako sam izlazila u školu. A to je možda bilo dva puta godišnje. Tijekom godina, stvari se nisu ni malo popravile. Nismo mogli poput naših prijatelja ležati bolesni u krevetu i tako izbjegavati školu. Morali smo imati dobre ocjene. Dok se u knjižicama naših prijatelja šarenilo od crnih i crvenih ocjena, mi smo morali imati samo crne. One crvene, kojima su nastavnici upisivali jedinice, nisu dolazile u obzir. Tako smo jedan po jedan maturirali. S mamom iza leđa koja nam je neprestano pričala, ponavljala, insistirala, kažnjavala i zahtijevala poštenje, nitko od nas nije mogao, a da ne završi srednju školu. Moja mama je stvarno bila katastrofa. Od nas četvero, dvoje nas je završilo fakultet. Nitko od nas nikada nije bio uhapšen, ili rastavljen. Nitko se čak nikada nije potukao sa svojim supružnikom. Moja su oba brata služila na vrijeme vojsku… I koga da sada krivimo za ono što smo postali? U pravu ste, našu mamu ! Pogledajte što smo sve propustili! Nikada nismo pili, krali, uništavali stvari, niti činili išta uzbudljivo poput naših prijatelja! Sve čemu nas je učila bilo je da odrastemo u vjeri u Boga, i da postanemo čovječni i ispravni ljudi. A sada i ja odgajam tako svoje troje djece… I razumijem ih kad misle da sam malo zločesta. No, time se i ponosim… Jer, vidite, ja se zahvaljujem Bogu što mi je dao «najzločestiju mamu» na svijetu.
Bobie Pingaro
| Pregleda: | 3056 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Kad su svi pastiri posjetili štalicu, darovali Dijete i vratili se svojim stadima, odlučiše poći životinje i vidjeti čudo prve božićne noći.
Prvi su, naravno, krenuli veliki i moćni. Orao se s krikom digao u visine, lav zalupi teškom šapom i riknu da je odjekivala noć, slon zatutnji šumom, a žirafa ponosno podiže glavu kao da joj nitko na svijetu nije ravan.
I male su životinje odlučile poći. U jednoj se skupini nađoše miš, vrabac, krtica i dabar.
Što se veliki i jaki prave važni - primijeti miš. Možda ni Bogu nismo važni kad nas je ovakvima stvorio - nadoda krtica. A orao se već spustio pred jaslice šireći svoja krila.
Ulaz u štalicu bio je tako uzak i malen da nije mogao ući. Zamahnu krilima i sruši gredu iznad vrata. Vidjevši da će se skoro i vrata srušiti povuče se u obližnji grm dok je slama s prašinom koju je digao letjela posvuda uokolo.
Lav je htio ravno u jaslice, ali je zapeo u okviru vrata. Žirafa ništa nije vidjela jer je Dijete bilo prenisko, pa je od nervoze počela trgati slamu s krova čime je započeo pravi nered. K tome, i voda od posljednjih kiša slila se u štalicu. Napokon je stigao i slon. Pokušao je proviriti, ali štalica se počela ljuljati kao da je od kartona.
Josipu je bilo dosta. Podigao je štap i zaprijetio životinjama da ne prilaze blizu.
Mnogo kasnije došuljale su se male životinje.
Miša su boljele slabe noge, krtica se mučila tražeći put, dabar je kašljucao jer ga je umorio put po suhom, a vrabac je izgubio pola krila jedva umakavši nekoj grabežljivoj rođakinji.
Kad su došli pred jaslice nitko nije bio ni predug, ni preširok, ni previsok ni prevelik.
Ušli su u štalicu i divili se Djetetu. Pogledaše uokolo i iznenadiše se neredu u kojem je ležalo Dijete. Dadoše se na posao. Vrabac je počeo skupljati slamu, miš je načinio odvodne kanale, dabar je učvršćivao šiblje.
Kad su to vidjele velike životinje, pridružile su se malima. Žirafa je digla slamu na krov, slon je podigao vrata te ih je Josip ponovno stavio na nosače, a orao je krilima provjetravao štalicu.
Samo je lav stajao po strani. Kroz njegovu glavu teško se probijala misao o novorođenom Kralju. Da se sagne, on koji se ni pred kim nije sagibao?!
Onda je došla krtica i zamolila ga je da je povede pred novoga Kralja. Lav se dvoumio i vidjevši da je slijepa uze je u velike šape i povede u štalicu. Malo se sagnuo, malo se nagnuo, ali je ipak i on ušao.
Pouka priče: uči od marljivih i skromnih i ne dopusti da te oholost udalji od Isusa.
Neki seljak imao dva magarca.
Da ne bi pobjegli, odlučio ih je vezati zajedno istim konopcem.
Nakon nekog vremena magarci su postali gladni.
Onda je jedan krenuo prema sjenu kako bi se najeo.
Ali konopac je bio prekratak!
Vukli su svaki na svoju stranu, i nijedan od njih dvojice
nije uspio dohvatiti ni mrvicu sijena.
Poslije puno pokušaja, odlučiše razgovarati o svom problemu.
Razgovor je duuuugo trajao: ipak su to bili magarci, tvrdoglavi
Konačno odlučiše:
Oba, zajedno, pojest će prvu hrpu sijena a poslije, opet zajedno drugu.
Odluku su proveli u djelo i do sita se najeli, uprkos konopcu kojim su bili vezani.
POUKA PRIČE
Čak i magarci kad ozbiljno porazgovaraju uspiju riješiti svoje probleme!
autor nepoznat