Bepo pometač ulica Novo!
0 preuzimanja
Bepo, pometač ulica, radio je svoj posao rado i temeljito. Znao je da je njegov rad potreban. Kad bi meo ulice, činio je to polako i jednolično: kod svakog koraka jedno disanje, i kod svakog disanja jedan zamah metlom. Korak - disanje - zamah metlom - korak - disanje - zamah metlom...
Ponekad bi malko zastao i razmišljao gledajući preda se. Zatim bi nastavio: korak - disanje - zamah metlom - korak disanje - zamah metlom... Dok bi se Bepo tako pomicao i pred sobom promatrao neočišćenu ulicu, a iza sebe očišćenu, dolazile bi mu često velike misli. Ali bijahu to misli bez riječi, misli koje se vrlo teško mogu drugima priopćiti. Slično kao neki određeni miris kojeg se jedva još sjećamo ili kao neka boja o kojoj smo sanjali.
Nakon rada sjedio je Bepo kod djevojčice Momo i tumačio joj svoje velike misli. Ona ga je na poseban način slušala. Zato bi se njemu razvezao jezik i pronalazio bi prave riječi: "Vidiš Momo", govorio bi on, primjerice, "to ti je tako: Ponekad imaš pred sobom vrlo dugu ulicu. I misliš: strašno je duga, nemoguće ju je očistiti; znaš, tako misliš." Pogledao bi šuteći preda se i onda nastavio: "I, tada se počneš žuriti. I žuriš se sve više i više. Ipak svaki put kad pogledaš, vidiš da ulica pred tobom nije nimalo kraća. Počneš se još više napinjati i tada te uhvati strah, a na koncu izgubiš dah te ne možeš dalje. A ulica je još uvijek tu. Tako se ne smije činiti."
Bepo je kratko vrijeme razmišljao i nastavio: "Ne smije se nikad misliti na cijelu ulicu najedanput, razumiješ li? Mora se misliti samo na sljedeći korak, na sljedeće disanje, na sljedeći zamah metlom. I uvijek ponovno samo na sljedeći".
Ponovno je zastao i razmišljao prije nego je dodao: "Takav rad donosi radost. To je važno. Tada se posao učini dobro. Tako to treba biti."
Nakon duge stanke nastavio je: "Odjednom vidiš da je cijela ulica očišćena - korak po korak. Uopće ne znaš kako, a i ne izgubiš dah."
Klimajući glavom, Bepo je rekao na kraju: TO JE VAŽNO!
| Pregleda: | 1043 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.
Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?
Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.
I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…
No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…
Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?
Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.
Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.
Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.
Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.
Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.
- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.
- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?
- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.
I ispriča majci gdje je našao to malo biće.
- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!
To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.
MAK, prosinac 1981.
Čovječe, kad pored mene prođeš,
nemoj podići ruku ni na jedno stablo, ni na jedan grm. Nemoj me nepromišljeno ozlijediti. Ja sam toplina tvoga doma i ognjišta u hladnim zimskim noćima, prijateljski hlad i štit od vreline ljetnoga sunca.
Ja sam drvo tvoje kolijevke, trijem tvoje kuće, daska tvojega stola, postelja na kojoj spavaš i odmorište vječnog počinka.
Čovječe, poslušaj me i usliši molitvu moju: Ne ruši me nepotrebno, ne spaljuj me nepažnjom, ne sijeci me nerazumno, ne ozlijedi me bezobzirno. Očuvaj me za svoju djecu.
MOLITVA ŠUME
Prolazniče ! Kad pored mene prođeš I poželiš podići svoju ruku na mene, Pazi, nemoj me ozlijediti jer: ... Ja sam trijem tvoje kuće, Daska na tvome stolu, Postelja na kojoj spavaš, I drvo od kojeg gradiš. Tvoja lađa, Ja sam držalica tvoje motike, Vrata tvoga obora, Drvo tvoje koljevke I mrtvačkog sanduka. ... Prolazniče, slušaj moju molitvu: “Ne ozljedi me!”
(Miroslav S. Mađer)