Priča o kruhu i nogometu Novo!
0 preuzimanja
Toga predvečerja u jednoj ulici u predgrađu velikoga grada uzavrelo je kao u kotlu. Vriska, galama, pravdanje i poneka teška riječ za dječja usta. Dječaci su igrali nogomet, a umjesto lopte naganjali su staro pecivo koje je Ivan našao pored kante za smeće. Neki starac, ugledavši na ulici «loptu» koju su dječaci maločas naganjali, zaustavi se, podigne je i pogleda ih. - Stari, ostavi to! To je naša lopta! - prvi se javi Ivan. - Pusti ga, Ivane! Možda je i on kao mali volio nogomet - dobaci Marko. - Ej, stari! Hoćeš li se igrati s nama? - smijući se dometne Filip, na što svi prasnuše u smijeh. -Stari, jesi li gluh? Rekao sam ti da ostaviš našu loptu - opet se javi Ivan. Posve mirno, vukući noge, starac priđe dječacima, drhtavom rukom prinese pecivo ustima i poljubi ga. - Jesam li vam rekao da stari voli nogomet? Jeste li vidjeli kako je poljubio loptu? – reče Marko. - Dosta je bilo zezancije, starkeljo! Daj našu loptu i produži dalje svojim putem - ljutito će Ivan. - Vratit ću vam vašu «loptu» - mirno reče starac - ali prije toga želim vam nešto reći. Ovo je kruh, sveti kruh koji vam vaši roditelji svakoga dana poslužuju s ljubavlju. Kad sam bio vaših godina, mene su roditelji učili da kruh treba poštivati, i kad padne na zemlju, podići ga i poljubiti. Netko je od vas rekao da sam i ja možda volio nogomet. Ne samo da sam ga volio, obožavao sam ga, ali nikad nam nije palo na pamet igrati se kruhom. Kad nismo imali prave lopte, izrađivali smo je od starih krpa. Vraćajući Ivanu pecivo, starac ga pomiluje po glavi i reče mu: - Evo vraćam ti tvoju «loptu» i nadam se da više nisi tako ljut na mene. Ne osvrćući se, starac je produžio dalje i nestao u polumraku koji se već spuštao na grad. S pecivom u ruci sav zbunjen stajao je Ivan i njegovi prijatelji ne znajući što bi sa sobom.
Tin Kolumbić
| Pregleda: | 2234 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
U vrijeme pustinjskih otaca postojala je sekta mesilijanaca. Naglašavali su pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički rad neprikladnim za monaha.
Nekoliko monaha te sekte dođoše jednog dana opatu Luciju.
Starac ih upita: "Čime se bavite?" Oni odgovoriše: "Ni prstom se ne dotičemo nikakvog posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka." Na to im starac reče: "Jedete li vi?" Oni odvrate: "Dakako da jedemo". On im kaže: "I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli umjesto vas?" I opet im reče: "Zar vi ne spavate?" Oni odgovore: "Naravno da spavamo." A starac će na to: "I dok vi spavate, tko moli mjesto vas?" Na to nisu znali odgovoriti.
On im reče: "Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju i radim što treba. Pri tom govorim:"Smiluj mi se Bože i po milosrđu svome oprosti moje grijehe." Tada ih upita: "Zar to nije molitva?" Oni odgovoriše: "Naravno da jest." Tada im on reče: "Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj tko je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim."
Ima u Evanđelju mjesta koja se čine nelagodnima, ulomaka koji se ne čitaju često, zgoda koje izgledaju nezgodnima. Oni koji su u drevna vremena kad nije bilo tiska rukom prepisivali Bibliju znali su čak i izostaviti kakvo mjesto.
Jedan od nelagodnih ulomaka je zapis Ivanova evanđelja o Isusovu izgonu trgovaca iz hrama. Isus je planuo. Dosegao uže. Spleo ga u bič. Pojurio među hramske trgovce. Ljutito prevrće stolove prodavača. Udara bičem od užeta. Otjeruje ovce i volove. Graju, dreku, povike, otpore nadvisuje glas ljutitog Nazarećanina: Ne činite od kuće oca mojega kuću trgovačku (Iv 2, 6). Ovakvog Isusa gotovo ne poznajemo. Kad bismo listali molitvenike i u njima potražili sličice kojima obilježavamo stranice, uvjeren sam da ne bismo našli ni jedne koja prikazuje ljutitog Isusa.
Za Isusa je pisano da je bio nama u svemu jednak osim u grijehu. Ljutio se kao i mi. Mi redovno smatramo da je ljutnja grijeh... Ali, kad se Isus ljutio, zacijelo nije ljutnja kao takva grijeh. Koja je ljutnja grijeh? Ona koja nije razmjerna uzroku. Ili ona koja je čak bez razloga. Zbog čega se Isus Ljutio? Zbog toga što su trgovci obeščastili hram Očev. Naše ljutnje su više radi nas samih, što je netko nama učinio nažao.
Pismo nam tako govori da se ljutimo ali neka ne griješimo. Znači da naša ljutnja ne bude bezrazložna ili bezrazmjerna. I još nešto veli Sveto Pismo: Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom. Srdžba je nekako kao mana koja se morala potrošiti u danu kad je pala, nije se smjela čuvati za slijedeći dan. Srdžba je račun koji se ne prenosi na drugi dan. Kad se okrene stranica dana, ljutnja se ne prenosi. Novi dan mora početi čist. Ljutnje su kao oblaci i kao kratko nevrijeme. Dođu i prođu. Prenositi ljutnju na drugi dan znači kvariti san. Prenositi je danima iz dana u dan znači trovati život sebi i drugima.
Isus se naljutio, žestoko se razljutio. Jedanput. Bog nam ne brani da se (s razlogom) naljutimo, ali ne da se i ljutimo.
(Ivan Golub)