Vrijeme za obitelj Novo!

Dosadi magarcu neprestano tegliti, pa stane i počne njakati: Svega mi je dosta! Ovako više ne ide. Cijeli dan nosim teret i mučim se, a to nitko ne cijeni. Dok ja radim i patim, drugi se smiju i pjevaju. Ma koliko radio, opet me tuku i rugaju mi se. Nije život samo rad i batina.

"Moj otac je šef policije. Ako me budeš tukao, strpat će te u zatvor." Rečenica koju često čujemo iz usta trogodišnjaka ili četverogodišnjaka rijetko je istinita. Treba li ozbiljno shvatiti ove male laži koje djeca izgovaraju? Lagati znači razlikovati istinu od laži, stvarnost od mašte. Za malu djecu ta razlika uopće ne postoji. To što dijete govori poput čarolije se pretvara u istinu. Uostalom, nije li isto tako kad se dijete igra? Djevojčica vodi lutku u kupovinu, u park ili liječniku, a da ne izađe iz svoje sobe. Dječja izmišljanja su normalna i čine dio djetetova psihomotornog razvoja. Iako su riječi što ih dijete izgovara lažne, one su ipak posuđene iz određene realnosti. Primjerice, otac malog hvalisavca nije policajac, no to je dobra izmišljotina. Policajac zaustavlja one koji čine nedjela i dječak je upotrijebio laž da se zaštiti.

Do četvrte godine života dijete misli da je rastužiti majku gore nego lagati. Prema tome, kad učini glupost radije će reći da nije kriv, samo da mama ne bude tužna.

Oko šeste ili sedme godine života, dijete već vrlo dobro shvaća što je laganje. Neka djeca shvaćaju smisao te riječi mnogo ranije nego im roditelji objasne. Dijete se u tim godinama služi lažima jer je to - praktično. Laž mu pomaže da izbjegne kaznu, da sakrije loše ocjene i da se pravi važno pred prijateljima. Srećom, malo je djece koja redovito lažu, iako se neka služe lažima češće od drugih. Niža intelektualna razina utječe na pribjegavanje lažima u svrhu kompenzacije, tvrde dječji psiholozi.

U svakoj dobi dijete oponaša ponašanje roditelja. Mali dječak popravlja svoj kamion kao što njegov otac popravlja auto. Kako raste, dijete više ne imitira samo u igrama, nego u riječima i djelima. Roditelji su uzor savršenstva za svoje dijete. Zato je važno pokazati dobar primjer. Uvijek govoriti istinu, prilagođenu djetetovim godinama i situaciji. Na taj način se pridobija djetetovo povjerenje. Snaga tog osjećaja sigurnosti smanjit će u djetetu iskušenje da prevari. Djetetu je potrebno objasniti da biti pošten i uvijek govoriti istinu znači poštivati i sebe i druge. Time se dijete uči da nema samo sebi što predbacivati. No, to je moguće isključivo u okruženju u kojem se dijete osjeća sasvim sigurno, a što ovisi o ponašanju odraslih. Razgovor i objašnjenja često su korisniji od vikanja ili kažnjavanja. Da bi dijete moglo priznati lošu ocjenu ili kolektivnu kaznu u školi, treba ga osloboditi straha od kazne. Naravno, to ne znači biti ravnodušani i takve stvari prihvaćati bez riječi, no s pretjernom strogošću roditelja dijete postaje podmuklo zbog straha od kazne.

Teško je biti pun povjerenja kad majka najavi rutinski posjet liječniku, a sve završi cijepljenjem. Kako priznati lošu ocjenu, ako je obećan miran razgovor, a na kraju se pretvori u galamu? Što bi trebao misliti ako ga nagovarate da laže na telefon kako trenutno niste kod kuće? Malo je roditelja koji mogu mirne savjesti reći da nikada nisu bili ni u jednoj od ovih situacija, iako nemaju osjećaj da lažu svojoj djeci.

Rijetka su djeca "rođeni lažljivci". Takvima je sigurno potrebna pomoć psihologa. Drugi su uznemireni, zabrinuti, i lažu od straha pred kaznom. Varaju jer se boje odraslih, koji su ili previše strogi ili ne znaju komunicirati sa svojim djetetom. Odgoj temeljen na uzajamnom povjerenju uglavnom uklanja ovu ružnu dječju naviku.

Zanimljivo je da djeca znaju kako Pepeljuga, Snjeguljica ili vilenjaci ne postoje, ali vole slušati priče o njima. No, ona sanjaju i o mišu koji dolazi po zubić i posjetu Djeda Božićnjaka. Istinu o njima lako će prihvatiti ako znaju da će i dalje dobivati darove. Ali ako im istinu otkrije npr. prijatelj iz razreda dijete se može osjetiti prevareno od strane roditelja.