Krtica i sunce - Stjepan Lice Novo!
0 preuzimanja
Nekada su krtica i sunce povazdan bili zajedno. Zanosno su se družili i natjecali tko će se domisliti ljepšoj igri. Kad bi se umorili, počinuli bi zagledani jedno u drugo. Krtica je svojim bistrim očima promatrala sunce, a ono ju je obasjavalo svojim sjajnim okom. No, jednom u osvit dana, sunce opazi neki tek izniknuli cvijet. „Gledaj kako je divan“, reče ushićeno krtici i razdragano pozove cvijet da se pridruži njihovoj igri.
Ali krtica nije htjela svojega prijatelja dijeliti s nekim došljakom. Kad se smračilo, ona se tiho prišulja cvijetu i pregrize mu korijen. Zadovoljna učinjenim, pođe na počinak, no san joj ne htjede na oči. Čitavu se noć nemirno premještala, a kada tanka crta svjetla na obzorju najavi dolazak njezina prijatelja, ona osjeti nelagodu u duši i zavuče se pod zemlju.
Čim se sunce promolilo iza stabla, odmah razazna što se zbilo. Cvijet je ležao mrtav, a na mjestu gdje se krtica zavukla pod zemlju oblikovao se mali humak.
„Krtice, prijateljice“, zazva je sunce bolnim glasom, „dođi, dan je pred nama“.
Krtica je čula glas svojega prijatelja, ali se nije odazvala. Sunce je dozivalo krticu, danima ju je dozivalo, no uzalud.
„Krtice, dođi“, dozivalo ju je sunce. „Onaj mi je cvijet bio silno drag, ali tisuće takvih mogu probuditi iz zemlje. No, ti mi nedostaješ, tebe trebam.“
Prošlo je mnogo godina. A onda krtica jednoga dana nenadano proviri iz zemlje. „Krtice!“ usklikne sunce. „O, kako ti se radujem!“
„Tko si ti?“ upita ga krtica.
„Sunce, tvoj prijatelj“, žustro joj odgovori sunce.
Krtica okrene glavu u smjeru odakle je dolazio glas. U taj čas sunce ugleda njezine prazne oči, ali prije negoli je u svojoj zapanjenosti išta uspjelo izustiti, krtica reče: „Ne možeš me prevariti. Ti više ne postojiš. Valjda ne očekuješ od mene da ne vjerujem svojim očima.“
To reče i ponovno zađe pod zemlju.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 1217 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 28. 11. 2019. |
Slični dokumenti
U vrijeme pustinjskih otaca postojala je sekta mesilijanaca. Naglašavali su pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički rad neprikladnim za monaha.
Nekoliko monaha te sekte dođoše jednog dana opatu Luciju.
Starac ih upita: "Čime se bavite?" Oni odgovoriše: "Ni prstom se ne dotičemo nikakvog posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka." Na to im starac reče: "Jedete li vi?" Oni odvrate: "Dakako da jedemo". On im kaže: "I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli umjesto vas?" I opet im reče: "Zar vi ne spavate?" Oni odgovore: "Naravno da spavamo." A starac će na to: "I dok vi spavate, tko moli mjesto vas?" Na to nisu znali odgovoriti.
On im reče: "Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju i radim što treba. Pri tom govorim:"Smiluj mi se Bože i po milosrđu svome oprosti moje grijehe." Tada ih upita: "Zar to nije molitva?" Oni odgovoriše: "Naravno da jest." Tada im on reče: "Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj tko je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim."
Stariji gospodin godinama je imao problema sa sluhom. Naposlijetku ode liječniku, koji mu složenim zahvatom uspije povratiti sluh.