Božja ili ljudska čuda? Novo!

O životu svetoga Nikole ne zna se baš mnogo.

Ali ljudi i djeca sigurno su ga voljeli, jer je o njemu sačuvano puno lijepih priča.

U gradu Myri, u Maloj Aziji, živjeli su muž i žena. U svemu su bili sretni i zadovoljni, osim što nisu imali djece. Godine su prolazile, a oni su još uvijek molili Boga da im podari dijete. - Jadni ljudi! - sažalijevali su ih susjedi.

- Zar ne vide da su već prestari?

Ali, muž i žena nisu gubili vjeru, nego su govorili: – Bogu je sve moguće! Još iste godine, na veliko iznenađenje mnogih prijatelja, žena je donijela na svijet lijepo i zdravo djetešce. - Dječak je -rekla je sretna majka. - Bit će mu ime Nikola! - izjavio je radosno otac. Mali je Nikola rastao uz svoje roditelje.

Jednoga dana dječakova je majka našla u vrtu zrelu prekrasnu smokvu. - Darujemo je ocu kad se s posla umoran vrati kući! - rekla je sinu. Nikola bi i sam rado pojeo smokvu, ali mu je ipak bilo draže e očevu radost nego li jesti.

Otac je odmah naslutio da njih dvoje nešto kriju. - Što to imate? - upitao je.

Jednu lijepu smokvu za tebe - nasmiješila se njegova žena, a mali mu je Nikola ushićeno pružio dar.

Vi ste dva najpažljivija bića na svijetu - raznježio se otac i, dajući krišom znak ženi da se ne protivi, svoju je smokvu uz poljubac darovao Nikoli.

Tako je dječak primio na dar i smokvu i sreću obaju svojih roditelja.

Nakon nekog vremena, međutim, dva su događaja jako rastužila dječakovo srce. Malom je Nikoli najprije umrla mama, a ubrzo poslije nje i tata. Ostao je siroče.

Poslije pokopa, još suznih očiju, dječak je rekao: - Bože, ja nisam sam jer imam tebe koji sve možeš! Kad su to čuli ljudi koji su bili s njim, jako su se uzbudili. A jedan ga je dobrotvor odlučio uzeti k sebi i brinuti se za njega.

- Nikola, što bi ti želio raditi kad odrasteš? - upitao ga je dobri čovjek. Ja ću biti svećenik! - odgovorio je mališan. I tijekom vremena želja mu se ostvarila.

Jedne godine biskupi iz okolice sastali su se da odluče tko će biti novi biskup u gradu Myri. Ali, nikako se nisu mogli složiti kome da povjere tu važnu dužnost.

Ja glasujem za Anastazija!

On ima previše godina.

A Quadrijan? Njega voli sav puk. Ali, on je previše popustljiv, a biskup ponekad mora biti čvrst i odlučan. Možda bi najbolji bio Justinian? On je vrlo mudar. Njega ne možemo birati jer je bolestan. Pa koga onda?

– Evo što ćemo učiniti! – reče nakon nekoliko dana jedan od biskupa. – Prepustit ćemo da Bog sam odabere svojega službenika. Onaj koji sutra najranije dođe u crkvu, neka bude novi biskup u Myri.

Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.

Sutradan, ništa ne sluteći, Nikola je još u cik zore požurio u hram Božji kao što je i običavao činiti. Ali, čim je otvorio vrata, spazio je unutra nekoliko prilika: - Evo ga, ovaj je! – čuo je glasove i pomislio da su se u crkvu noću uvukli lopovi koji su, otkriveni u zloj nakani, navalili na njega da ga ubiju. Zato brže - bolje pokuša otići.

Ali, one su ga prilike zgrabile i bez riječi, poput nekoga krivca, odvele pred biskupe. A kako li je tek Nikola morao biti zbunjen kad je saznao da je baš on izabran za novoga biskupa u gradu Myri?!

Biskup Nikola svim se srcem trudio da bude kao otac svojim vjernicima. Od jutra do večeri brinuo se za njih, pomagao im i darivao siromašne. I, kad god bi mu se pružila prilika, govorio je o Bogu, Božjoj dobroti i ljubavi. A kad je jedne godine u Myri zavladala velika glad, pa su čak i bogati pali u oskudicu, razdijelio je sve što je imao.

Ostalo nam je još samo ovo zlatno posuđe koje pripada Crkvi! - rekao je crkveni blagajnik. Daj im ga baš zato što pripada Crkvi - odgovorio je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.

Uskoro je i biskup ostao praznih ruku. - Sad smo siromašni kao i ovi! - žalosno je uzdahnuo Nikolin blagajnik. - Više im ništa ne možemo dati. - Mi ne možemo, ali može Bog! - odgovorio je biskup i počeo moliti. Glad je bila teška i građani Myre već su počeli umirati.

Biskupe, narodu treba kruha a ne tvojih molitava!, rugali su mu se neki, ali Nikola se nije na njih osvrtao.

Nakon puno molitava, iznenada se proširila vijest koja je na noge podigla čitav grad:

U luci stoje brodovi krcati žitom iz Egipta! Teško je i zamisliti kako je velika radost obuzela muževe, žene, djecu, starce… Svi su trčali prema obali.

Čudo! Čudo! – klicalo je mnoštvo – na biskupovu molitvu Bog je učinio čudo! No, nisu svi tako mislili: -Glupost! Nije to nikakvo čudo, nego su egipatski trgovci čuli da ovdje vlada glad i požurili da naprave dobar posao.

Ali isto tako iznenada na nebu su se zakovitlali crni oblaci. Munje su počele sijevati, a more se zapjenilo. Jak vjetar podigao je visoke valove. Zaprijetila je opasnost da će se brodovi razbiti o pristanište. Mornari su ih počeli polako izvlačiti iz luke.

- Brodovi odlaze, vraćaju se! Nastao je plač i zapomaganje na obali. Nitko se nije usudio ni pomisliti da će morati i dalje gladovati. Ljudi su opet potrčali biskupu Nikoli. A na njegovu se molitvu oluja stišala i more se smirilo. Brodovi sa žitom napokon su mogli uploviti u pristanište.

- Ovaj je čovjek svetac! - mnogi su s novim poštovanjem počeli gledati svoga biskupa.

U gradu se, u nekoj siromašnoj kući, svake se večeri vodio tužan razgovor: - prošao je još jedan dan, a mi opet nemamo ništa za jelo, govorio je otac svojim trima kćerima. - Bolje da vas prodam i da budete robinje, nego da umrete.

- Strpi se, oče, samo još malo. Možda se koja od nas uspije udati! - zavapila je najstarija kćerka.

- A tko će vas uzeti bez miraza? Pa ja nemam ni prebijenog novčića!, rekao je otac. Ali, baš toga trena kroz njihov je prozor uletjela neka vrećica i zveknula o pod.

- Što je to bilo? - ukućani nisu mogli doći k sebi od čuda, a najstarija je djevojka brže bolje podigla vrećicu. Kad ju je istresla, imala je što vidjeti. - Zlatnici!, uzviknula je od sreće. - Evo tvog miraza - rekao jo je otac. Napokon se možeš udati. Njezinoj sreći nije bilo kraja.

I sljedeće noći ponovio se isti događaj. Kroz prozor je u sobu doletjela još jedna vrećica zlatnika. Siromašna je koliba dugo odzvanjala od radosnih usklika, šuškanja i šapata triju sretnih djevojaka i oca koji nije znao što bi mislio. Nitko se od njih nije mogao sjetiti tko bi mogao biti njihov tajanstveni dobrotvor.

Treće su noći su djevojke odlučile bdjeti, pa kad je opet vrećica zlatnika uletjela u sobu, potrčale su prema prozoru.

No, njihovom čuđenju nije bilo kraja. Sve tri bi mogle prisegnuti da je visoka i dostojanstvena prilika koja je brzim korakom promaknula pokraj njihove kuće bio glavom i bradom sam biskup. Ali, što bi on radio usred noći u tom siromašnom dijelu grada?

Ipak, u kući je zavladalo smirenje i radost. Za njih više nije bilo straha ni gladi. Sve tri djevojke mogle su se napokon dobro i pošteno udati.

U Myru su jednog dana rimski vojnici došli tražiti kršćane. Išli su od kuće do kuće. Svakoga tko bi rekao da vjeruje u Boga smjesta su ubili ili ga bacili u tamnicu. Tamo se našao i biskup Nikola. Morili su ga glađu i tukli. – Gdje je sada tvoj Bog? – rugali su mu se. – jedini bog koji te može spasiti iz naših ruku jest car Dioklecijan, razumiješ?

Vaš je car smrtni čovjek, a Bog u kojega ja vjerujem je vječan – odgovorio je mirno biskup. E pa kad je tako – rugali su mu se vojnici – evo, dajemo tvom Bogu mjesec dana da te spasi, a ako to ne učini, onda ćemo te mi ubiti. Pa da vidimo, je li veći Bog ili rimski car.

Biskup Nikola čamio je okovanih nogu i ruku u mraku tamnice. Dani su sporo prolazili. Kad mu je rimski časnik napokon otvorio vrata i pozvao ga da izađe, bio je spreman umrijeti. Ali, umjesto da ga povede na stratište, Rimljanin je naredio da mu se skinu okovi s nogu i ruku.

Što se dogodilo? – upitao je biskup Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na carskom tronu u Rimu sada je Konstantin veliki. Slobodan si, biskupe! Tvoj se Bog pokazao većim i od rimskog cara. Da budem iskren, i ja bih rado imao za prijatelja takvoga Boga, ali ne znam gdje bih ga mogao naći!

Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! – pozvao ga je Nikola. – Boga lako nađe tko mu se moli i ljubi ljude.

Kad se biskup Nikola vraćao s prvog općeg crkvenog sabora u Niceji, u pristaništu je ugledao lađu koja se užurbano spremala isploviti za Svetu zemlju.

Biskup je zaustavio svoju pratnju, pristupio mornarima i počeo ih nagovarati da odustanu od plovidbe: Ljudi, nemojte napuštati luku! Na otvorenom moru prijeti vam velika pogibelj!

Tko je ovaj, te nas straši bapskim pričama? – nasmijao se kapetan lađe koja još nije poznavao biskupa iz grada Myre. Zato nije poslušao savjet, nego je naredio svoji mornarima da okrenu lađu, te ona zaplovi prema debelomu moru.

Međutim, već prve noći olujni je vjetar podigao silne valove. Lađa je ubrzo bila prepuštena bijesu mora i pjene. Poskakivala je sad lijevo, sad desno, poput prazne orahove ljuske i škripala kao da će se prepoloviti.

Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu dubinu.

Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i glatka kao ulje.

Samo se u daljini još vidjela pognuta prilika biskupa iz Myre. Izgledalo je kao da se svetac žurio kako bi u svojoj velikoj skromnosti spriječio mornare da mu zahvale za ono što je upravo za njih učinio.

Ali, vrativši se u luku, oni su na sva usta pričali kako ih je biskup Nikola čudom spasio od sigurne smrti.

I tako je sv. Nikola postao zaštitnikom svih koji putuju morem. Njemu u čast podignute su mnoge crkve i kapelice na svim stranama svijeta, a u narodu se pričaju o njemu čudesne legende.

Godine 1087. relikvije svetog Nikole dopremljene su u grad Bari u Južnoj Italiji.

I tako je postao sveti Nikola iz Barija.

Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.

Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.

Manje bih pričala i više slušala.

Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.

Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.

Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.

Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.

Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.

Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).

Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.

Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.

Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.

Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."

Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".

Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.

Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.

Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.

Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?

Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)