Prvi školski dan Novo!
0 preuzimanja
Nije lako krenuti u školu prvi dan. Nakon uživanja neograničene slobode treba se pokoravati školskoj disciplini. A vjerujte to uopće nije lako.
Kad mi je bilo šest godina, odlučio sam ne ići u školu. Nije tu koristilo ni nagovaranje oca ni molbe majke. O školi jednostavno nisam htio ni čuti. „Sva će ti djeca zavidjeti kad vide tvoju krasnu torbu i nove hlače“, rekao je otac, a majka je odlučila ispeći tortu za nagradu kad se vratim kući. Mene ipak sve to skupa nije zanimalo. U školi sam morao slušati i raditi što drugi hoće, a ja to nisam htio. Jednog je dana, na nagovor moga oca, u kuću došla učiteljica. Bilo mi je to stvarno smiješno – kao da ću ja ikada ići u školu. „Tako se radujem što ćeš svaki dan dolaziti k meni. Ti si poslušan i sigurna sam da ćeš biti jedan od najboljih učenika“ – rekla je pogledavši me s osmjehom. Otac i majka gledali su me zabrinuto. Učiteljica je bila mlada i vesela i nimalo nalik onome kako sam je ja zamišljao i kako su mi pričali stariji prijatelji iz ulice. Pomislio sam: „Pokušat ću. Eto pokušat ću ići u školu pa što bude.“
No ubrzo je došla jesen, a mene je volja za školom posve prošla. Roditelji su me jedva istjerali iz kuće. Majka me odvela u školu. Cijelim sam putem plakao i nezaustavljivo jecao. Kad sam stigao pred školu prestao sam plakati da mi se druga djeca ne bi rugala, ali oči su mi bile crvene od suza i nisam mogao zaustaviti jecanje. U školskom dvorištu bilo je puno djece sa svojim mamama ili tatama. Bio je tu i susjedov Ivan i blizanci gospođe koja radi u trgovini i mnoga druga djeca. Dok sam promatrao djecu i školsku zgradu, došla je učiteljica i rekla: „Djeco, sad ćemo svi u učionicu.“ Te su me njezine riječi tako potresle da mi je u trenutku srce prestalo kucati. Počeo sam opet plakati i tako sam se drečao da su i druga djeca počela gubiti volju za školom. Za mamu sam se doslovno prilijepio i nisam se dao odvojiti od nje.
Učiteljica me je pokušala nagovoriti lijepim riječima, nudila mi je bombone i čokoladice, rekla je da mogu ponijeti i svoju najdražu i gračku i kako sva druga djeca idu… ali bilo je uzalud. Nakon nekog vremena majka me odvela kući. Bila je već jako ljuta. Kad smo došli kući i otac me ugledao i shvatio što se dogodilo i da sam došao ranije od sve druge djece, pogledao me ozbiljno i rekao: „Pa ti uopće ne moraš ići u školu. Možeš ostati kod kuće i biti pravi glupi dječak.“
Nakon nekoliko sati, kad sam se smirio, u ušima su mi odzvanjale riječi „glupi dječak“, „glupi dječak“, „glupi dječak“. Ali ja ne želim biti glup. Razmišljao sam. Hoće li me moji prijatelji iz ulice i dalje smatrati prijateljem. Hoće li prihvaćati i moje prijedloge za igru? Što će misliti o meni? Možda još nije sve propalo? Nisam mogao više izdržati. Otišao sam majci i odlučno rekao: „Sutra idem u školu!“ Stvarno?“, upitala je mama sva radosna. „Da, idem jer ne želim biti glupi dječak" odgovorio sam mirno.
Što sam rekao, to sam i učinio. Sutradan poslije ručka otišao sam k susjedovu Ivanu da idemo zajedno u školu. On je razrogačio oči i gledao me s nevjericom jer je vidio moje jučerašnje ispade pred školom.
Krenuli smo i što smo se više približavali školi u meni je više rastao ponos. Osjećao sam se tako hrabro i tako važno. Idem u školu i neću biti glupi dječak.
I učiteljica me je gledala začuđeno kad me je vidjela kao mirno ulazim u razred. Učenici, kako oni koji su me od ranije poznavali tako i oni koji me nisu poznavali, nisu skidali oka s mene. A ja, ja sam ponosno sjedio na svom mjestu i ponašao sam se kao da se ništa nije dogodilo.
prema vjeronaučnom priručniku za prvi razred „Učimo ljubiti Boga i ljude“.
| Pregleda: | 1003 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
"Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.
Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.
Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenutcima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine."
Oriah Mountain Dreamer
Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?
Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.
(Ivan Golub)