Osmi dan - priča B. Ferrera Novo!
0 preuzimanja
Sutradan dođe Bog vidjeti što je stvorio. Možda treba nešto popraviti... Na obalama rijeka bilo je sivog, zelenog i šarenog kamenja. Pod zemljom je također bilo kamenja, ali ono je bilo skriveno i zatrpano. Bog je dotaknuo to kamenje, a ono se pretvorilo u dijamante, smaragde i milijune dragulja što su zasvjetlucali u dubinama zemlje. Gospodin pogleda cvijeće, jedno ljepše od drugoga. Tu nešto nedostaje, pomisli, i blago puhnu u latice: kad, gle, cvijeće se ogrne prekrasnim mirisima. Siv i tužan ptić sleti mu na ruku. Bog mu nešto zafićuka i ptić počne cvrkutati. Zatim je Bog prozborio nebu i ono se zarumenilo od radosti. Tako je nastao zalaz sunca. Ali, što je to Bog šapnuo čovjeku da bi postao čovjekom? U onaj divni dan, u ono praskozorje, Bog mu je šapnuo samo dvije riječi: VOLIM TE.
Bruno Ferrero
| Pregleda: | 1031 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Sjećam se kako sam za vrijeme prošloga rata, dok sam čučao u podrumu ili bio na položaju znao imati samo jednu želju - jednu noć odspavati u vlastitom krevetu. Znao sam reći - "Bože, sve bih dao da barem jednu noć odspavam u svojoj sobi ispod tople dekice!" Što su tek govorili prognanici i izbjeglice ili što još govore?! Kad nam je netko od najmilijih bolestan isto znamo reći - "Bože, samo da ozdravi sve bi dao". Često je i kad se dvoje koji se vole a rastali su se govore - "Bože, sve bi dao da mi se vrati!"
I što kada nam se doista ispuni ta "pogodba"? Zaboravljamo da smo rekli da bi sve dali, nego na najmanji životni problem mrmljamo, gubimo vjeru, ljubav. Gube li smisao naša obećanja kada ih tako lako zaboravljamo i znamo li zahvaliti kada se konačno dočepamo kreveta, zdravlja i ljubavi.
Sve ovo kao hipotetička pitanja postavljam samome sebi...
Kad su mladu koncertnu violinisticu upitali koja je tajna njenog uspjeha odgovorila je: “Planirano zanemarivanje!”