Štap Novo!
0 preuzimanja
Za mojim vratima visi čitav niz štapova.
Oni me podsjećaju na razne zgode iz mog života. Ali posebnu pažnju zaslužuje samo jedan, i to onaj s kožnatim navlakom. No da mi pripovijedam kako sam došao do njega. Slučaj nije za mene ni malo pohvalan!
Jedne ciče zimske večeri, za najveće snježne vijavice i oluje, pokuca netko snažno na moja vrata. Bilo je već kasno. Kod mene nad dovratnikom vani gori jaka žarulja da mi mrak ne sjeda izravno na prozore. Pođem da otvorim kasnome gostu, sve preko volje. Čim sam otvorio vrata istrgnu mi oluja snažno kvaku iz ruku, a snijeg navali u predsoblje. Na stubama ugledah Jozu, starog prosjaka i pijanicu. Dođe on često. Pokuca čvrsto, svjestan da bar na to ima pravo, i pruži ruku da mu nešto udijelim. Uvijek tako, bez ijedne riječi pozdrava i zahvale. Samo me prodorno motori svojim kristalnim očima. A ja bih uvijek nešto dao: ili skrajak salame, ili komad kruha i nešto novca, već koliko se našlo u džepu od hlača.
Imao prosjak na leđima i krasan štap, a o njemu obješenu u prosjačku torbu.
Ovaj put me posebno smetala njegova ćela, koji je doslovce prekrio snijeg i led. Uzeh s vješalice svoju novu vunenu kapu, i dok je još malo zastao snažnom mu je navučem na glavu, sve preko ušiju. Blaženo se osmjehnu i krene natrag u tamu, studen i zimu… Motrio sam ga sažalno kako odlazi, a mozgom mi hitro prostruji misao: u ovo nevrijeme ne tjera se ni psa od kuće! Na dnu zgrade imaš sobičak, topao, spreman za gosta ako naiđe. Tu je prazan krevet, stol i stolica. Nađe se tu uvijek i po komad suhog mesa, u prozoru hladno pivo, a u kuhinji nešto tople juhe.
„Povedi jadnika tamo i zakloni ga od zime za ovu noć“, govori mi snažno glas u mojoj nutrini! Ali, jao mojoj čistoj kući domaćici! Prosjak je pun prnja, ušiju i druge gamadi. Sve će zamazati i zasmrdjeti. A tko će to sutra čistiti? Eto opet vike i kuke na mene. Ne, ne! To ne ide! Nikako! I ja zatvorih vrata. No srce me korilo i savjest mi je prigovarala dugo u noć.
Sljedećeg dana dođe do mene grobari i ponudi mi da uzmem jedan krasno izrađen štap. Majstorski posao od crnog oraha. Na vrhu mu izrezbarena glava s bradom i brkovima, a i ostali čvorovi na tom štapu nosili su svaki po izrezbareno lice što zja otvoreni usta, kao da sva usta nešto snažno dovikuju čovjeku.
- Biste li vi to kupili? - upita grobar.
- A odakle ti to?
- Odakle!? Danas moram ukopati prosjaka Jozu. Badava iskopati grob u ovoj smrznutoj ilovači i ukopati jadnika. Tko će mi što platiti kad on ništa nema osim ovoga štapa?
- Što? Umro Jozo? Kad?
- Noćas. Zapravo i nije umro, nego se smrznuo!
Smjesta se sjetih svoje tople sobice i našeg sinoćnjeg susreta. I bude mi veoma nelagodno pri duši. Kupio sam štap i bogato ga preplatio. Grobaru su radosno zasjale oči. A ja mu rekoh: - Evo ti mjesto plaće... Stavi mu i križ, veliki, hrastov… I napiši ime!... Ukopaj ga krśćanski!
Ovdje moram još nešto dodati. Ne da nekoga kudim ili sudim. Rekoh tek sebi otvoreno: - Eto vidiš, kako ti je često u životu. Zlo koje počinimo možemo okajati i ispovjediti. Ali dobro koje smo propustili učiniti Kristu u svome bližnjemu ne vraća se i ne popravlja više nikada!
Karl Heinrich Waggerl (prijevod fra Ivan Marija H.) iz MAK-a, prosinac 1975.
| Pregleda: | 1134 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Vrana je živjela u šumi i bila je potpuno zadovoljna svojim životom. Jednog dana ugleda labuda. „Ovaj labud je tako lijep i bijel“, pomisli ona, „a ja sam crna“.
PRINT - pdf
Jednoga dana dođe Isus neočekivano na rajska vrata i reče: „Petre idemo na zemlju!“ - Oh - promrmlja Petar - Gospodine, što se dogodilo? - Idemo vidjeti kako moj narod slavi moj rođendan. Gospodine, kamo idemo? - upita Petar uzimajući kartu svijeta u ruke.
- Hm, kamo? - Isus će kao razmišljajući. - Idemo u zemlji u kojoj se Božić najljepše slavi - odluči i upre prstom u kartu.
Nađoše se u jednoj čudnoj zemlji. Zvijezde su blistale, a mjesec sjao. Na vrhu malene visoravni kao da sam htjela do neba izići crkvica s drvenim tornjem. Zvono je zvonilo. Sa svih su strana pridolazi muškarci, žene i djeca gazeći duboki snijeg. U crkvici se stislo mnoštvo. Ispred oltara žive jaslice.
- Baš je lijepa moja Ana. Prava sveta Mara – uzdahnu jedna mlada žena.
- A tek moj Ivo kao sveti Jozo - šapnuo do nje druga.
- Dragi vjernici - zakašlja se s oltara stari svećenik, koji se zaogrnuo nekim debelim kaputom pa ne znaš jesu li to na njemu 3 kaputa ili je ispod jednoga naslagao džempere. Skupili smo se da proslavimo Isusovo rođenje. Isusa je ovdje među nama. To znam sigurno Ali je još važnije da bude u nama. Evo, ova djeca sa svojim jaslicama svjedoče upravo to, da se Isus rađa u nama. Vi dobro znate da Jozo i Mara još krova nad glavom nemaju i zato će svi milodari ići njima. Za njih su djeca i priredila ovu božićnu priredbu. To je njihov dar Isusu i svima nama. Zapjevajmo svi „Padaj s neba roso sveta“.
Nakon pjesme od koje su zidovi odjekivali, započe priredba. Najprije je anđeo probudio pozaspale pastiriće, a oni doniješe novorođenom kralju posudu punu žara da ga ogrije i dva vunena ogrtača da bude toplije Mariji i Josipu. Onda anđeoski kor od sedmero djece koji je stajao iznad jaslica, zapjeva „Svim na zemlji mir veselje“, što radosno prihvati cijela crkva. Pjevali su i Isus i Petar.
Nakon pjesme sve se u crkvi toliko umiri da se moglo čuti kako ljudi dišu. Pojaviše se tri sveta kralja. Sva tri obučene u bijele haljine za crveni ministrantskim ruhom odozgor, a na glavama im krune. Jednom je kruna napravljena od perja, pa izgleda kao indijanska ukrasna perjanica, drugom u kapu ušivene kosti pa je izgledao kao neki afrički mag, a treći si je spleo krunu od trnja.
Prvi pristupi onaj s indijanskom perjanicom i poklonivši se reče: - Isuse, ja sam Hesus Karamba, kralj Amerike. Poklanjam ti naše šume i rijeke. Čuvaj ih! Ne daj da ih uništavaju jer one nam daju zrak koji udišemo i vodu koja donosi život. I ostavi pred kolijevkom zdjelicu sa zemljom i u njoj posađeno nekoliko borovih grančica. I drugi kralj donese dar. On stavi pred dijete drvenu posudu punu žutoga pijeska i reče: - Isuse ja sam Jošua Rumba kralj Afrike.
Uzmi ovaj pustinjski pijesak kao znak našega obećanja da ćemo te slijediti i u pustinji.
Treći kralj bijaše nekako najmanji. On visokim glasom reče: Isuse! Ja sam Anto kralj od Bosne! Gromoglasni pljesak prekinu i zbuni govornika. Nisu pljeskali samo vjernici i župnik nego i Isus i Petar. Na kraju se kralj od Bosne, zahvaljujući velikoj župnikovoj podršci, ipak pribra i završi svoj pozdrav: - Isuse! Ja ti poklanjam ovu trnovu krunu, koju si i ti nosio. Teška je, Isuse! Poklanjam ti i svoju odluku da ću živjeti ovdje iako mnogi oko mene govore da se ovdje više ne može živjeti. Znam da si blizu nas, da voliš našu zemlju. Dođi i rodi se u nama svima!
I cijela crkva zapjeva „Narodi nam se kralj nebeski“, a Petar obrisavši suze šapnu Isusu: - Oni će primiti tvoje darove.
I Isusu blagoslovi njihove kuće mirom, ljubavlju, radošću i veseljem, a njihove stolove jelima ukusnijim nego ikada prije. I poslavši Petra u nebo On ostade u tom siromašnom selu.
Stjepan Tomić