Vjernost Novo!
0 preuzimanja
Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto. “To je Nebo”, ovaj će. “Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni…”
Čuvar čovjeku pokaza zdenac: “Uđi i pij koliko želiš!” “Moj pas i konj su također žedni”, čovjek će. “Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen”, odvrati čuvar. Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i otišao dalje. Nakon duga hoda dalje uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar. “Dobar dan”, čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav. “Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni.” “Tu među stablima je izvor”, reče čuvar, možete piti koliko želite.” Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita: “Kako se zove ovo mjesto?” “Nebo”, odgovori čuvar. “Nebo?! Čuvar velebnog ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje!”, začuđeno će čovjek. “Ne, ono je Pakao”, reče čuvar. Čovjek bijaše zbunjen. “Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!”
“Ne, oni nam čine veliku uslugu. Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja.”
autor nepoznat
| Pregleda: | 988 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Josipe, sanjala sam čudan san.
Ne razumijem posve što mi se snilo, ali mi se čini da ima veze s rođendanom moga Sina.
U mome snu ljudi se pripremaju nekoliko tjedana za rođendan moga Sina.
Ukrašavaju kuće, kupuju novu odjeću i mnoge lijepe darove.
Čudno je bilo to što darovi nisu bili za moga Sina.
Ljudi su zamotali darove u fini, šareni papir i stavljali ih ispod drveta. Da, drvo, Josipe, usred njihovih kuća. I to ukrašeno drvo
sa svjetlucavim nakitom.
Na vrh drveta stavljaju figuru, nešto kao anđeo. Baš nekako lijepo.
I svi nasmiješeni, veseli. I darivali su jedni druge, ali ne i moga Sina.
Čini mi se da ga ni ne poznaju. Ni ime mu nisu spomenuli, uopće.
Osjećala sam da bi im on čak smetao kad bi svratio.
Kako tužno, ne biti dobrodošao i željen na proslavu vlastitog rođendana.
Sretna sam da je to samo san.
Bilo bi tužno, Josipe, kad bi to bila stvarnost.
Dok je s uspavanim djetetom na grudima ležala njegova žena spavajući mirno na jednoj polovici kreveta lažni asketa je oko ponoći objavio: 'Vrijeme je da ostavim svoj dom i potražim Boga.