Kako se obogatiti Novo!
0 preuzimanja
Jednom davno neki je pohlepni bogataš unajmio sjajnog matematičara. Tražio je da mu matematičar formulu za stjecanje najvećeg mogućeg profita u poslovima koje je vodio. Bogatašev san je bio da zlatom i draguljima popuni ogroman sef koji se upravo izrađivao po njegovim instrukcijama.
Matematičara je držao zatvorenog u radnoj sobi dok god se nije uvjerio da je pronašao rješenje. Jedne noći se pojavio kod bogataša s velikim osmjehom na licu: „Pronašao sam formulu!“ – rekao je, „Moji proračuni su savršeni.“ Bogataš je, međutim, morao već sutradan na dugi put i nije imao vremena da ga sasluša u potpunosti. Obećao je matematičaru da će ga platiti dvostruko više ukoliko pristane voditi njegove poslove u njegovom odsustvu, primijenjujući novu formulu. Matematičar je oduševljeno prihvatio ponudu.
Kada se nakon nekoliko mjeseci bogataš vratio s puta, shvatio je da je sav njegov imetak jednostavno nestao. Bijesan kao ris, odmah je otišao do matematičara po objašnjenje. Matematičar je hladnokrvno odgovorio što je napravio. Sve njegovo bogatstvo podijelio je ljudima. Bogataš nije mogao vjerovati svojim ušima.
„Mjesecima sam analizirao kako bi bogat čovjek mogao maksimalno zarađivati, ali je sve što sam radio bilo ograničeno. Postoji granica koliko jedan čovjek može sam ostvariti. Onda sam shvatio da je ključ u tome da nam mnogo ljudi pomogne da ostvarimo naš cilj. Stoga je zaključak da je pomaganje drugima najbolji način da ostvarimo što više koristi.“
Bogataš je bio bijesan na samog sebe shvativši da je izgubio sve što je stekao zahvaljujući glupoj šemi nekog luđaka. Međutim, dok je hodao okolo kao muha bez glave, nekoliko susjeda mu je prišlo kako bi mu pomogli. Svi su oni dobili pomoć dok je matematičar eksperimentirao sa bogatstvom očajnog čovjeka. Osjećali su veliku zahvalnost prema bogatašu pa su mu ponudili gostoprimstvo u svojim kućama i sve drugo što bi tako posebnom čovjeku moglo zatrebati. Susjedi su se čak počeli i prepirati ko će mu prvi pomoći.
U sljedećih nekoliko dana, bogataš je uvidio razmjere onoga što je matematičar smislio. Gdje god je otišao dočekivali su ga sa izuzetnim počastima, bili su ljubazni prema njemu i htjeli su mu pomoći na razne načine. Shvatio je da je zahvaljujući tome što više nama ništa, dobio puno, puno više.
Zahvaljujući novoj situaciji, uspio je brzo pokrenuti nove i uspješne poslove, ali je ovaj put pratio sugestije izuzetnog matematičara. Više svoje bogatstvo nije držao daleko od ljudi. Umjesto toga je dijelio sve što je imao sa stotinama poznanika, čija srca je pretvorio u najsigurniji, najzahvalniji i najplodonosniji sef na svijetu.
Ne zaboravimo, sve što dajemo drugima vrat će nam se, kad tad, u obliku koji možda uopće ne očekujemo.
prema https://duhidusa.wordpress.com
| Pregleda: | 1064 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
U nekom gradiću na rubu šume živio je mali Toni. On nije bio kao druga djeca, bio je veoma zločest. Nije slušao nikoga, ni brata, ni baku, ni mamu ni tatu i zato je nastala tama. Što je Toni bio zločestiji bivalo je sve više tame na svijetu. Kad je Toni rekao baki neću sunce je počelo slabije sjati. Sunce je još više potamnilo kad je rekao i tati neću. A kad je Toni rekao i mami neću sunce je potpuno prestalo sjati. Kada bi se Toni pojavio u gradu, u gradu je bivalo tamno. Videći tamu u Tonijevu srcu ljudi su Tonija istjerali iz grada i on je otišao u šumu - sam.
Ali i tamo je donio tamu - mrak. U šumi su ptice prestale pjevati, stabla su u tami žalosno šaptala jedno drugom: "Što se to događa, zašto je u šumi nastala tama?" Toni je pokušao hodati šumom ali zbog velike tame nije mogao. Bilo je mračno kao u rogu. Ništa nije vidio, spoticao se o kamenje, posrtao i padao, razbio je koljena. Ustao je, teturajući krenuo dalje, napravio par koraka i bum...udario je u stablo koje zbog velike tame nije vidio... razbio je glavu. Sjeo je na zemlju i počeo plakati. Nije mogao ići dalje. Bio je gladan i umoran i sam u tamnoj šumi. Plakao je Toni. Bilo ga je strah. On je sam u mračnoj šumi.
Onda se sjetio svoje dobre mame, koja ga voli i koja mu je govorila da se popravi. Ali mama je daleko. Sjetio se Toni, da je mama govorila kako mu uvijek može pomoći Isus - Bog koji ga neizmjerno voli. I čim je Toni pomislio na Isusa pogledao je u nebo i gle upalila se jedna zvjezdica na nebu. Toni je vidio tu zvijezdicu, vidio je njeno svjetlo i bio je sretan. Promucao je molitvu: "O Isuse, želio bih biti bolji." U tom trenutku upalila se druga zvjezdica na nebu. I bilo je više svjetla. Videći to, Toni usklikne: "Isuse, pomozi mi da se popravim, i da budem bolji." Tada se upalila još jedna, 2, 3, 4... još puno zvjezdica na nebu. A pojavio se i kralj zvijezda, mjesec, i pozdravio Tonija. I bilo je puno više svjetla.
Videći to Toni je shvatio kako je puno ljepše biti u svjetlu - dobroti, nego u tami - zlu. A sada je Toni znao da mu svjetlo može dati samo dobri Bog - Isus, i Toni usklikne: "Isuse, budi mi prijatelj! Daj da budem Tvoj!"
Na ovu molitvu pojavilo se sunce i obasjalo šumu. Stabla su bila sretna na povjetarcu, a ptice su zapjevale svoju radosnu pjesmu još puno ljepše nego prije. Nebo i zemlja bili su radosni, a mali Toni primivši Isusa u srce za prijatelja dobio je u srcu svjetlo. Isus, prijatelj malog Tonija istjerao je iz Tonijeva srca tamu. I tako srcem punim svjetla vratio se Toni i svugdje je nosio svjetlo, ljubav, dobrotu, prijateljstvo...
Isus je prijatelj malom Toniju; Isus je prijatelj svoj djeci. Isus je i tebi prijatelj. On želi da i ti budeš njegov prijatelj i da svima donosiš svjetlo, u obitelj, u razred, u grad, u školu...
Budite male Isusove zvjezdice i svjetlite dobrotom. Nosite dobrotu svima. Nosite Isusa svima i onda će svi biti sretni.
Kako su nastale pustinje
U vrijeme prije ovog vremena zemlja je bila zelena. Posvuda je teklo na tisuće potočića, a oko njih raslo mnogo stabala. Zajedno su rasle smokve, naranče, datulje, limuni. Lav se na livadi igrao s janjetom, a plemena su živjela u miru, jer još ne bijahu upoznala zlo. Na početku vremena Bog je ljudima rekao: »Ovaj rascvjetali vrt pripada vama. Uživajte u njegovim plodovima. Ali pazite! Za svako vaše zlodjelo ja ću na zemlju baciti zrno pijeska, a pijeska bi moglo biti toliko da prekrije sve zelenilo, drveće i potoke.«
[caption id="attachment_20633" align="aligncenter" width="504"]
karavana u pustinji[/caption]
Ljudi su dugo poštivali Božju zapovijed, sve dok se jednoga dana nisu dvojica beduina posvađala oko neke deve. Kad je pala prva ružna riječ, Bog je na zemlju bacio zrno pijeska, no to nitko nije ni primijetio. Za ružnim riječima slijedila su djela, pa je palo mnoštvo zrnaca. Stvarale su se hrpe jedna za drugom. Ljudi su se začuđeno zaustavljali i promatrali. »Što je to?« – pitali su Gospodina. »Plod vaših zlodjela!« – odgovori Bog. »Svaki put kad učinite nepravdu, kad dignete ruku na brata, kad slažete i prevarite… zrnce pijeska past će na vaš vrt. Nastavite li tako, pijesak će prekriti cijelu zemlju.« Ljudi su se na to smijali. »Kad bismo bili i najveći zločinci, ni za milijun godina nas ne bi ugrozila ta sitna zrnca.« Ljudi su se svađali, tukli, varali jedni druge, plemena su ratovala. Pijesak je prekrivao pašnjake i oranice, zatrpani su mnogi potoci, a stoka je morala ići sve dalje u potragu za hranom. Tako je nastala pustinja. Plemena su lutala među dinama žaleći za davno izgubljenim rajem. Ponekad su sanjali da usred pustoši vide zelena prostranstva, plava jezera, cvjetne livade. Takva priviđenja nazivali su fatamorganom. Samo ondje gdje su se ljudi držali Božje zapovijedi i danas postoje palme i čisti izvori, pijesak ih ne može zatrpati, nego ih samo okružuje, kao što more okružuje otoke. Putnici ta mjesta nazivaju oazama i tu se zaustavljaju da se odmore, prisjećajući se riječi što ih je Gospodin izrekao plemenu: »Nemojte moj zeleni svijet pretvoriti u beskrajnu pustoš.«
Marokanska legenda