Priča o „Rukama koje mole“ Novo!

0 preuzimanja

Potresna legenda o slici „Ruke koje mole“ Albrechta Dürera. Iako nema dokaza da je istinita, vrlo je poučna.

molitva_ruke_kriz_clipartDuboko u petnaestom stoljeću, u jednom selu blizu Nürnberga, živjela je obitelj s osamnaestero djece. Osamnaestero. Samo da bi pribavio dovoljno hrane, otac i glava obitelji, inače zlatar po zanimanju, morao je raditi gotovo osamnaest sati dnevno, ne samo u svojoj trgovini nego i za nadnicu. Usprkos njihovoj nezavidnoj situaciji, dvojica starijih Dürerovih sinova sanjala su svoje snove. Obojica su htjela usavršiti svoj umjetnički talent ali su također znali da otac neće biti financijski sposoban obojicu poslati u Nürnberg na studij. Poslije niza dugih razgovora tijekom noći u svojim, po svemu sudeći, tijesnim krevetima, dva dječaka konačno napraviše dogovor. Bacit će novčić. Tko izgubi ići će u obližnji rudnik i svojim prihodima izdržavat će onoga drugog za vrijeme pohađanja akademije. Zatim će brat koji bude pobijedio završiti studij, i preuzeti izdržavanje onog drugog, za vrijeme njegovog studiranja prodajom svojih umjetničkih djela, a ako to bude potrebno, i radom u rudniku. U nedjelju poslije mise baciše novčić. Albrecht Dürer je pobijedio i uskoro otišao u Nürnberg. Njegov brat Albert ode u rudnik i prihvati se opasnog posla kako bi sljedeće četiri godine financirao bratov studij, čiji je rad na akademiji gotovo odmah izazvao veliku pozornost. Albrechtovi bakrorezi i drvorezi, njegova ulja bila su mnogo uspješnija čak i od radova njegovih profesora, a vremenom je još više napredovao i dobijao sve veće honorare za svoja djela. Kada se mladi umjetnik vratio u svoje selo, cijela obitelj Dürer, u njegovu čast priredila je svečani ručak. Poslije dugog i nezaboravnog ručka, isprekidanog muzikom i smijehom, Albrecht ustade, sa svog počasnog mjesta na čelu stola. Održao je zdravicu u čast svog brata i svih onih godina njegovog žrtvovanja koje su mu omogućile da ostvari svoje snove. Govor je završio riječima: ”A sada, Alberte, blagoslovljeni moj brate, sada je tvoj red. Sada ti možeš ići u Nürnberg ispuniti snove, a ja ću brinuti o tebi”. Sve glave su se okrenule prema onom dijelu stola na kome je sjedio Albert. Suze su kapale niz njegovo blijedo lice, i jecajući je ponavljao: ”Ne… Ne… Ne… Ne”. Konačno Albert ustade i obrisa suze sa svojih obraza. Baci pogled na svako lice koje je sjedilo za stolom i koje je toliko volio, a zatim podiže ruke prema svom desnom obrazu i tiho reče: ”Ne, brate, ne mogu ići u Nürnberg. Za mene je prekasno. Pogledaj, vidi što su četiri godine u rudniku učinile mojim rukama! Kosti u svakom prstu su bile slomljene najmanje jedanput, a kasnije sam dobio i takvu upalu zglobova, naročito u desnoj ruci, da ne mogu podići čak ni čašu da bi uzvratio na tvoju zdravicu, a kamoli povlačiti one fine linije na pergamentu ili platnu slikarskom četkicom. Ne brate… za mene je prekasno”. Prošlo je više od 450 godina. Do danas, stotine majstorskih portreta, skica, grafika, bakroreza, gravura Albrechta Dürera vise po zidovima najvećih muzeja svijeta. Ali nije neobično što se većina ljudi, posebno zbliži s njegovim djelom „Ruke koje mole“. Albrecht Dürer je jednog dana, da bi iskazao svoje poštovanje prema Albertovoj žrtvi, pažljivo naslikao bratovljeve nagrđene ruke zajedno s dlanovima i tankim prstima ispravljenim nagore. Svoj moćni crtež nazvao je jednostavno “Ruke”, ali je svijet, gotovo odmah, otvorio svoje srce prema njegovoj majstorskoj rukotvorini i preimenovao je u izraz ljubavi “Ruke koje se mole”. Sljedeći put kada vidite kopiju ove dirljive kreacije, pogledajte još jedanput. Neka ona bude opomena, ako vam je opomena potrebna. Bilo da je vaša vjera velika ili pak gotovo ne postoji, vi još uvijek imate ruke koje mole. Sve što treba učiniti kada stvari postanu preteške, to je da sklopite svoje dlanove, ispružite ruke, i podižući oči kažete: “Meni treba pomoć”. Og Mandino: 17 pravila ispravnog življenja

Pregleda: 1214 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 30. 09. 2019.

Slični dokumenti

Posebna mama
Posebna mama

Zamišljam Boga kako s velikom pažnjom izabire subjekte za produženje vrsta. On sve promatra i diktira anđelima upute u veliku knjigu: Beth Amstrong, sin Matija - svetac zaštitnik; Majorie Forest, kći Ceciulija - svetica; i tako dalje.

Životna mudrost
Životna mudrost

svijeca_clipartOtišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.

Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.

Manje bih pričala i više slušala.

Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.

Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.

Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.

Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.

Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.

Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).

Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.

Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.

Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.

Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."

Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".

Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.

Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.

Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.

Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?

Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)

Zanimljivosti

U Dioklecijanovo vrijeme učitelji različitih područja imali su bitno različite plaće. Učitelj u osnovnoj školi bio je plaćen 50 denara mjesečno po dječaku, učitelj aritmetike i učitelj stenografije 75, učitelj rukopisa ili paleografije 40, književnosti ili pak geometrije 200 denara, a najbolje je plaćen bio učitelj govorništva sa 250 denara.

Humor

Majka prati goste do izlaznih vrata, a dijete trči za njom. Mama mu kaže: – Kako se kaže kad gosti odlaze? – Hvala Bogu! – dijete odgovori.

Poslovice

Živi s ljudima kao da te Bog gleda, a govori s Bogom kao da te ljudi slušaju. (Seneka)