Dvije granice dobra i zla Novo!
0 preuzimanja
Na nekom je otoku bio život tako tih i miran svi su bili sretni. Odjednom je život postao težak. Svi su bili zabrinuti jer je jedna grupa ljudi stvarala nemir. Odlučili su ih izolirati na jednoj sjenovitoj strani otoka tako što će podići zid oko njih. Znali su tko je stvarao nemir: prodavači droge, ubojice, pijanci, oni koji su vršili abortuse. Tako je počela potraga za njima.
Međutim ljudi su se skrivali jer su znali da će morati napustiti svoju obitelj i sve povlastice koje su imali. Polako su ih otkrivali i pomalo izolirali. Na otoku je bio i jedan čovjek, pustinjak Ante kojega su svi smatrali svetim. Podrazumijevalo se da će i on ostati na ovoj svjetlijoj strani otoka. Međutim, on je odlučio otići na sjenovitu, izoliranu stranu otoka. Zašto? Pitali su ga uglednici otoka, sve dobri ljudi, oni koji su poštivali i provodili zakone. Ante je rekao da ni on nije bez grijeha, i on je u svom životu griješio i da osjeća da bi i on trebao biti s njima, jer nitko ne može reći da je bez grijeha. Malo po malo su ljudi uklonili ogradu.
Jesmo li i mi takvi? Gledamo li samo tuđe pogreške, a svoje ne vidimo?
| Pregleda: | 1328 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Kako je jednostavno roditi se kao čovjek, pomisli Bog, roditi se kao što se već rađaju oni koji nemaju mnogo, osim sebe i onih koji ih vole, ako se uopće može imati više od toga.
Kako je mučno roditi se kao čovjek, pomisli čovjek. Ni pitali te nisu hoćeš li, a sada traže sve više i više, traže i tebe. Dok ništa ne pitaš, svi su ti blizu. Od prvih pitanja toliki odlaze. Ostaje li itko?
Kako je jednostavno živjeti kao čovjek, pomisli Bog. Ti voliš druge i oni tebe vole. Tako je toplo u blizinama kada je čovjek uz čovjeka. Čovjek rađa čovjeka, živi s njime, s njime i umire. A onda, opet smo zajedno. Kako je mučno živjeti kao čovjek, pomisli čovjek, i biti sam u svemu i dalek svima, umoran od toga što od svega ničega nema ili tek nešto, a i to je slabo i nepostojano.
Kako je jednostavno umrijeti kao čovjek, pomisli Bog. Doista to je tako dobro. Nakon smrti još si jednostavniji, topline su još toplije, oni koji su ti bili bliski još su ti bliži. A i ja sam tu. Kako je mučno umrijeti kao čovjek - pomisli čovjek. Čitav život, sam po sebi težak, k smrti i vodi: od nigdje nikamo, po ovim blatnim putovima i srcima. Poslije svega tek zemlja kao što bi bilo i bez toga.
Ja sam se rodio kao čovjek, šapne Bog. Živio sam i umro kao čovjek, i poznajem sve što te muči. Znam da ti nije lako. Ni meni nije bilo. I zato sada živim, zato sada živiš ti. Dok se uspinješ, ne opterećuj se pitanjima kojima ne znaš odgovora. Kad se uspneš, sve će se pokazati pred tobom i tada ćeš shvatiti što sam mislio s tobom i sa svime što ti se događa.
Sjećam se kako sam za vrijeme prošloga rata, dok sam čučao u podrumu ili bio na položaju znao imati samo jednu želju - jednu noć odspavati u vlastitom krevetu. Znao sam reći - "Bože, sve bih dao da barem jednu noć odspavam u svojoj sobi ispod tople dekice!" Što su tek govorili prognanici i izbjeglice ili što još govore?! Kad nam je netko od najmilijih bolestan isto znamo reći - "Bože, samo da ozdravi sve bi dao". Često je i kad se dvoje koji se vole a rastali su se govore - "Bože, sve bi dao da mi se vrati!"
I što kada nam se doista ispuni ta "pogodba"? Zaboravljamo da smo rekli da bi sve dali, nego na najmanji životni problem mrmljamo, gubimo vjeru, ljubav. Gube li smisao naša obećanja kada ih tako lako zaboravljamo i znamo li zahvaliti kada se konačno dočepamo kreveta, zdravlja i ljubavi.
Sve ovo kao hipotetička pitanja postavljam samome sebi...