Narcis - priča o oholosti Novo!
0 preuzimanja
Prema grčkoj mitologiji nimfa Eho zaljubila se u prelijepog mladića Narcisa koji na nju uopće nije obraćao pažnju. Eho je venula od tuge sve dok od nje nije ostalo ništa osim glasa. Boginja Osvete osudila je oholog Narcisa da se zaljubi u svoj odraz u jezeru. Toliko je bio opčinjen sobom da je jednog dana upao u jezero i utopio se. Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade - gorske vile - i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza. „Zašto plačeš?” - pitale su ga. „Oplakujem Narcisa”, reče jezero. „Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, a jedino si ti imalo prilike izbliza promatrati njegovu ljepotu.” “Narcis je bio lijep?” - iznenadi se jezero. “Tko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao.” - odgovoriše Drijade. Jezero zašutje trenutak pa reče: „Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, gledao kako se u dubini njegovih očiju zrcali moja vlastita ljepota.”
Oscar Wilde
Prepoznaješ li sebe u Narcisu ili u jezeru? OHOLOST JE TEŠKI GRIJEH IZ KOJEGA NASTAJU MNOGI DRUGI GRIJESI
| Pregleda: | 1793 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
U kafiću na poznatoj berlinskoj aveniji Unter der Linden upoznaju se dva engleska gentlemena. Jedan je najpoznatiji hermatist tog vremena, Alistair Crowley. Njegova je slava na zalazu, ali on uporno širi zakon Teleme, slobodne volje, pozdravljajući svakoga sa "Čini kako ti je volja i to neka je jedini zakon".
Kako su nastale pustinje
U vrijeme prije ovog vremena zemlja je bila zelena. Posvuda je teklo na tisuće potočića, a oko njih raslo mnogo stabala. Zajedno su rasle smokve, naranče, datulje, limuni. Lav se na livadi igrao s janjetom, a plemena su živjela u miru, jer još ne bijahu upoznala zlo. Na početku vremena Bog je ljudima rekao: »Ovaj rascvjetali vrt pripada vama. Uživajte u njegovim plodovima. Ali pazite! Za svako vaše zlodjelo ja ću na zemlju baciti zrno pijeska, a pijeska bi moglo biti toliko da prekrije sve zelenilo, drveće i potoke.«
[caption id="attachment_20633" align="aligncenter" width="504"]
karavana u pustinji[/caption]
Ljudi su dugo poštivali Božju zapovijed, sve dok se jednoga dana nisu dvojica beduina posvađala oko neke deve. Kad je pala prva ružna riječ, Bog je na zemlju bacio zrno pijeska, no to nitko nije ni primijetio. Za ružnim riječima slijedila su djela, pa je palo mnoštvo zrnaca. Stvarale su se hrpe jedna za drugom. Ljudi su se začuđeno zaustavljali i promatrali. »Što je to?« – pitali su Gospodina. »Plod vaših zlodjela!« – odgovori Bog. »Svaki put kad učinite nepravdu, kad dignete ruku na brata, kad slažete i prevarite… zrnce pijeska past će na vaš vrt. Nastavite li tako, pijesak će prekriti cijelu zemlju.« Ljudi su se na to smijali. »Kad bismo bili i najveći zločinci, ni za milijun godina nas ne bi ugrozila ta sitna zrnca.« Ljudi su se svađali, tukli, varali jedni druge, plemena su ratovala. Pijesak je prekrivao pašnjake i oranice, zatrpani su mnogi potoci, a stoka je morala ići sve dalje u potragu za hranom. Tako je nastala pustinja. Plemena su lutala među dinama žaleći za davno izgubljenim rajem. Ponekad su sanjali da usred pustoši vide zelena prostranstva, plava jezera, cvjetne livade. Takva priviđenja nazivali su fatamorganom. Samo ondje gdje su se ljudi držali Božje zapovijedi i danas postoje palme i čisti izvori, pijesak ih ne može zatrpati, nego ih samo okružuje, kao što more okružuje otoke. Putnici ta mjesta nazivaju oazama i tu se zaustavljaju da se odmore, prisjećajući se riječi što ih je Gospodin izrekao plemenu: »Nemojte moj zeleni svijet pretvoriti u beskrajnu pustoš.«
Marokanska legenda