Legende o svetom Nikoli - Božidar Prosenjak Novo!
0 preuzimanja
O životu svetoga Nikole ne zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su ga voljeli, jer je o njemu sačuvano puno lijepih priča.
U gradu Myri, u Maloj Aziji, živjeli su muž i žena. U svemu su bili sretni i zadovoljni, osim što nisu imali djece. Godine su prolazile, a oni su još uvijek molili Boga da im podari dijete. - Jadni ljudi! - sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već prestari?
Ali, muž i žena nisu gubili vjeru, nego su govorili: – Bogu je sve moguće! Još iste godine, na veliko iznenađenje mnogih prijatelja, žena je donijela na svijet lijepo i zdravo djetešce. - Dječak je -rekla je sretna majka. - Bit će mu ime Nikola! - izjavio je radosno otac. Mali je Nikola rastao uz svoje roditelje.
Jednoga dana dječakova je majka našla u vrtu zrelu prekrasnu smokvu. - Darujemo je ocu kad se s posla umoran vrati kući! - rekla je sinu. Nikola bi i sam rado pojeo smokvu, ali mu je ipak bilo draže e očevu radost nego li jesti.
Otac je odmah naslutio da njih dvoje nešto kriju. - Što to imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe - nasmiješila se njegova žena, a mali mu je Nikola ushićeno pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića na svijetu - raznježio se otac i, dajući krišom znak ženi da se ne protivi, svoju je smokvu uz poljubac darovao Nikoli.
Tako je dječak primio na dar i smokvu i sreću obaju svojih roditelja.
Nakon nekog vremena, međutim, dva su događaja jako rastužila dječakovo srce. Malom je Nikoli najprije umrla mama, a ubrzo poslije nje i tata. Ostao je siroče.
Poslije pokopa, još suznih očiju, dječak je rekao: - Bože, ja nisam sam jer imam tebe koji sve možeš! Kad su to čuli ljudi koji su bili s njim, jako su se uzbudili. A jedan ga je dobrotvor odlučio uzeti k sebi i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi kad odrasteš? - upitao ga je dobri čovjek. Ja ću biti svećenik! - odgovorio je mališan. I tijekom vremena želja mu se ostvarila.
Jedne godine biskupi iz okolice sastali su se da odluče tko će biti novi biskup u gradu Myri. Ali, nikako se nisu mogli složiti kome da povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav puk. Ali, on je previše popustljiv, a biskup ponekad mora biti čvrst i odlučan. Možda bi najbolji bio Justinian? On je vrlo mudar. Njega ne možemo birati jer je bolestan. Pa koga onda?
– Evo što ćemo učiniti! – reče nakon nekoliko dana jedan od biskupa. – Prepustit ćemo da Bog sam odabere svojega službenika. Onaj koji sutra najranije dođe u crkvu, neka bude novi biskup u Myri.
Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.
Sutradan, ništa ne sluteći, Nikola je još u cik zore požurio u hram Božji kao što je i običavao činiti. Ali, čim je otvorio vrata, spazio je unutra nekoliko prilika: - Evo ga, ovaj je! – čuo je glasove i pomislio da su se u crkvu noću uvukli lopovi koji su, otkriveni u zloj nakani, navalili na njega da ga ubiju. Zato brže - bolje pokuša otići.
Ali, one su ga prilike zgrabile i bez riječi, poput nekoga krivca, odvele pred biskupe. A kako li je tek Nikola morao biti zbunjen kad je saznao da je baš on izabran za novoga biskupa u gradu Myri?!
Biskup Nikola svim se srcem trudio da bude kao otac svojim vjernicima. Od jutra do večeri brinuo se za njih, pomagao im i darivao siromašne. I, kad god bi mu se pružila prilika, govorio je o Bogu, Božjoj dobroti i ljubavi. A kad je jedne godine u Myri zavladala velika glad, pa su čak i bogati pali u oskudicu, razdijelio je sve što je imao.
Ostalo nam je još samo ovo zlatno posuđe koje pripada Crkvi! - rekao je crkveni blagajnik. Daj im ga baš zato što pripada Crkvi - odgovorio je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao praznih ruku. - Sad smo siromašni kao i ovi! - žalosno je uzdahnuo Nikolin blagajnik. - Više im ništa ne možemo dati. - Mi ne možemo, ali može Bog! - odgovorio je biskup i počeo moliti. Glad je bila teška i građani Myre već su počeli umirati.
Biskupe, narodu treba kruha a ne tvojih molitava!, rugali su mu se neki, ali Nikola se nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava, iznenada se proširila vijest koja je na noge podigla čitav grad:
U luci stoje brodovi krcati žitom iz Egipta! Teško je i zamisliti kako je velika radost obuzela muževe, žene, djecu, starce… Svi su trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je mnoštvo – na biskupovu molitvu Bog je učinio čudo! No, nisu svi tako mislili: -Glupost! Nije to nikakvo čudo, nego su egipatski trgovci čuli da ovdje vlada glad i požurili da naprave dobar posao.
Ali isto tako iznenada na nebu su se zakovitlali crni oblaci. Munje su počele sijevati, a more se zapjenilo. Jak vjetar podigao je visoke valove. Zaprijetila je opasnost da će se brodovi razbiti o pristanište. Mornari su ih počeli polako izvlačiti iz luke.
- Brodovi odlaze, vraćaju se! Nastao je plač i zapomaganje na obali. Nitko se nije usudio ni pomisliti da će morati i dalje gladovati. Ljudi su opet potrčali biskupu Nikoli. A na njegovu se molitvu oluja stišala i more se smirilo. Brodovi sa žitom napokon su mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! - mnogi su s novim poštovanjem počeli gledati svoga biskupa.
U gradu se, u nekoj siromašnoj kući, svake se večeri vodio tužan razgovor: - prošao je još jedan dan, a mi opet nemamo ništa za jelo, govorio je otac svojim trima kćerima. - Bolje da vas prodam i da budete robinje, nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo. Možda se koja od nas uspije udati! - zavapila je najstarija kćerka.
- A tko će vas uzeti bez miraza? Pa ja nemam ni prebijenog novčića!, rekao je otac. Ali, baš toga trena kroz njihov je prozor uletjela neka vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu mogli doći k sebi od čuda, a najstarija je djevojka brže bolje podigla vrećicu. Kad ju je istresla, imala je što vidjeti. - Zlatnici!, uzviknula je od sreće. - Evo tvog miraza - rekao jo je otac. Napokon se možeš udati. Njezinoj sreći nije bilo kraja.
I sljedeće noći ponovio se isti događaj. Kroz prozor je u sobu doletjela još jedna vrećica zlatnika. Siromašna je koliba dugo odzvanjala od radosnih usklika, šuškanja i šapata triju sretnih djevojaka i oca koji nije znao što bi mislio. Nitko se od njih nije mogao sjetiti tko bi mogao biti njihov tajanstveni dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile bdjeti, pa kad je opet vrećica zlatnika uletjela u sobu, potrčale su prema prozoru.
No, njihovom čuđenju nije bilo kraja. Sve tri bi mogle prisegnuti da je visoka i dostojanstvena prilika koja je brzim korakom promaknula pokraj njihove kuće bio glavom i bradom sam biskup. Ali, što bi on radio usred noći u tom siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo smirenje i radost. Za njih više nije bilo straha ni gladi. Sve tri djevojke mogle su se napokon dobro i pošteno udati.
U Myru su jednog dana rimski vojnici došli tražiti kršćane. Išli su od kuće do kuće. Svakoga tko bi rekao da vjeruje u Boga smjesta su ubili ili ga bacili u tamnicu. Tamo se našao i biskup Nikola. Morili su ga glađu i tukli. – Gdje je sada tvoj Bog? – rugali su mu se. – jedini bog koji te može spasiti iz naših ruku jest car Dioklecijan, razumiješ?
Vaš je car smrtni čovjek, a Bog u kojega ja vjerujem je vječan – odgovorio je mirno biskup. E pa kad je tako – rugali su mu se vojnici – evo, dajemo tvom Bogu mjesec dana da te spasi, a ako to ne učini, onda ćemo te mi ubiti. Pa da vidimo, je li veći Bog ili rimski car.
Biskup Nikola čamio je okovanih nogu i ruku u mraku tamnice. Dani su sporo prolazili. Kad mu je rimski časnik napokon otvorio vrata i pozvao ga da izađe, bio je spreman umrijeti. Ali, umjesto da ga povede na stratište, Rimljanin je naredio da mu se skinu okovi s nogu i ruku.
Što se dogodilo? – upitao je biskup Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na carskom tronu u Rimu sada je Konstantin veliki. Slobodan si, biskupe! Tvoj se Bog pokazao većim i od rimskog cara. Da budem iskren, i ja bih rado imao za prijatelja takvoga Boga, ali ne znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! – pozvao ga je Nikola. – Boga lako nađe tko mu se moli i ljubi ljude.
Kad se biskup Nikola vraćao s prvog općeg crkvenog sabora u Niceji, u pristaništu je ugledao lađu koja se užurbano spremala isploviti za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju pratnju, pristupio mornarima i počeo ih nagovarati da odustanu od plovidbe: Ljudi, nemojte napuštati luku! Na otvorenom moru prijeti vam velika pogibelj!
Tko je ovaj, te nas straši bapskim pričama? – nasmijao se kapetan lađe koja još nije poznavao biskupa iz grada Myre. Zato nije poslušao savjet, nego je naredio svoji mornarima da okrenu lađu, te ona zaplovi prema debelomu moru.
Međutim, već prve noći olujni je vjetar podigao silne valove. Lađa je ubrzo bila prepuštena bijesu mora i pjene. Poskakivala je sad lijevo, sad desno, poput prazne orahove ljuske i škripala kao da će se prepoloviti.
Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i glatka kao ulje.
Samo se u daljini još vidjela pognuta prilika biskupa iz Myre. Izgledalo je kao da se svetac žurio kako bi u svojoj velikoj skromnosti spriječio mornare da mu zahvale za ono što je upravo za njih učinio.
Ali, vrativši se u luku, oni su na sva usta pričali kako ih je biskup Nikola čudom spasio od sigurne smrti.
I tako je sv. Nikola postao zaštitnikom svih koji putuju morem. Njemu u čast podignute su mnoge crkve i kapelice na svim stranama svijeta, a u narodu se pričaju o njemu čudesne legende.
Godine 1087. relikvije svetog Nikole dopremljene su u grad Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti Nikola iz Barija.
| Pregleda: | 3276 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Jednom je đavao odlučio prodati sve alate iz svog arsenala i stoga ih je uredno posložio da ih svi vide. Kolekcija je bila impresivna: blistavi bodež Zavisti, pila Gnjeva, kliješta Pohlepe, otrovne strijele Pohote i Požude. Bilo je tu alata Straha, Gordosti i Mržnje, i na svima se nalazilo papirić s nazivom i cijena.
Odvojen od svih ostalih alata nalazio se mali i naizgled neugledan drveni klin, na kome je visio naziv RAVNODUŠNOST.
A cijena ovog alata bila je veća od svih ostalih zajedno.
Neki prolaznik upitao je đavla zbog čega tako skupo cijeni taj čudni klin.
- Cijenim ga više od svega – odgovorio je đavao. – Jer je to jedini instrument u mom
arsenalu, na koji se mogu osloniti kad svi ostali zakažu. Ako mi uspije zabiti ovaj klin u čovjekovu glavu on mi otvara vrata za sve ostale instrumente.
Za mene, Euharistija je glavni razlog što sam katolkinja. Postoji mnogo drugih razloga, jer vjerujem u sve ono što naučava sveta Majka Crkva bez ikakvog pridržanja. Ali, Euharistija je bila ono što me vratilo nazad u krilo Katoličke crkve nakon 18 godina izbivanja.
Rođena sam od katoličkih roditelja i krštena kad sam imala pet dana. Kada sam to saznala bila sam potrešena, jer je to za mene značilo da sam bila bez Duha Svetoga samo četiri dana moga života ovdje na zemlji. Pohađala sam katoličku školu i išla na Misu svake nedjelje i svetkovine, sve dok nisam dobila svoje prvo dijete. Nakon toga, Misa je bila sporadična i ne kao prioritet, budući da sam bila «prezauzeta», te je bilo «preteško» nositi malenu djecu u Crkvu. Bila sam vrlo mlada i nisam shvaćala što napuštam ... što propuštam. Troje djece i kasniji razvod, u mome životu nije bilo mjesta za Boga. Bila sam toliko zauzeta oko podizanja djece, posla, pospremanja kuće i vođenja rasporeda (za gosp. Righta) da nikad nisam razmišljala o uključivanju Boga u taj život. Sigurno je da sam još imala vjere i da sam se molila svaku večer prije spavanja; ako možete zamisliti izgovaranje Gospodnje molitve poput brzog vlaka. Moglo se pričinjati kako sam ja odustala od Boga, ali Bog nije odustao od mene.
On je postavio dvoje pobožnih kršćana nekatolika na moj put, susjeda koji mi je postao vrlo drag prijatelj, i drugog čudesnog, vjerom ispunjenog pentakostalca, čovjeka koji se na poslu nalazio u uredu do moga. Među ovih dvoje prekrasnih ljudi, počela sam slušati mnogo o Isusovoj ljubavi i moj je interes rastao. Počela sam Ga tražiti. Mislila sam da nisam dovoljno naučila u Katoličkoj crkvi i da je krivica bila na Crkvi. Nisam bila u pravu. Otkrila sam kasnije da Katolička crkva naučava sve ono o čemu su moji prijatelji govorili... i još nešto VIŠE! Ali putovanje prema toj istini je dugo trajalo. Išla sam u «kupovinu Crkve» dugo vremena, pokušavajući s različitim denominacijama, nestrpljivo pokušavajući utažiti ovu novu glad za duhovnim. Čitala sam Sv. Pismo i upijala svaku riječ poput spužve. Ali tražila sam više. Nikad se nisam osjećala potpuno zadovoljnom.
Bilo je to na službi u Kristovoj crkvi (jedna od denominacija – op. prev.) kada sam otkrila što mi nedostaje. Moja su djeca provodila vikend kod oca, tako da sam na službu išla sama. Uistinu sam uživala u propovijedima, jer mi nikad nije moglo biti dovoljno slušati o Kristovoj ljubavi. Ali kada je došlo vrijeme za pričest, tada sam shvatila da nešto nije potpuno u redu. Nakon pričesti i malenih čaša s vinom koje su unaokolo kružile, čekala sam dok ne dođe vrijeme za jesti i piti. Jednom se dogodilo, da sam sudjelovala na pričesti i popila iz male čaše s dužnim poštovanjem kao što sam to prije činila u Katoličkoj crkvi. Mislila sam da je pričest jednaka u svakoj crkvi. I zbio se trenutak kada sam SPOZNALA u svome srcu i duši da tu nema Stvarne Prisutnosti Isusa Krista. Iako ja zapravo nisam shvaćala Stvarnu Prisutnost u to vrijeme, nekako sam spoznala da je postojala razlika između ove pričesti i katoličke euharistijske Pričesti. Kako sam to spoznala? Isus obećava da ćemo naći ako budemo tražili. Ja sam tražila, potpuno, i s otvorenim srcem; i znam da mi je Duh Sveti otkrio toga dana što trebam činiti. Bio je to posljednji put da sam išla na neku nekatoličku službu.
Počela sam ponovno ići na Misu, ali nisam primala Euharistiju jer sam znala da sam u stanju smrtnog grijeha, te da je primanje Euharistije u tom stanju svetogrđe. Bližio se Uskrs i održavala se pokornička služba u obližnjoj Crkvi. Otišla sam i ispovijedila grijehe stare više od 20 godina tako da sam mogla primiti Euharistiju slijedeće nedjelje, Uskrsa. Sigurno, bilo je teško tamo sjediti i pričati o svim opačinama i grešnim stvarima koje sam učinila u mome životu. Ali ništa od toga nije bilo Bogu novo. On je bio tamo kada sam počinjala te grozote. I kada sam čula riječi «Ja te odrješujem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga», znala sam bez sumnje da mi je oprošteno. Koliko sam puta u prošlosti morala razmišljati o grijesima, iako sam ih ispovjedila Bogu? Neprestano sam tražila oproštenje, ispovijedajući Mu toliko puta iste grijehe zato što nisam «osjećala» da mi je oprošteno. Nisam dobila milosti koje dolaze kroz sakrament, koji stvarno otpušta grijehe prošlosti i stvarno daje osjećaj da ti je oprošteno. Sa sakramentom ispovijedi, u mojoj glavi nije bilo sumnji.
Koju radost sam osjetila kada sam otišla sljedeće nedjelje, Uskrsne nedjelje, i primila našega Gospodina Isusa Krista – Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo! I počela sam čeznuti za Euharistijom! Kako netko može toliko nešto tražiti što je samo simbol? Vjerujem da je s Bogom sve moguće, i kao što je Isus mogao pretvoriti vodu u vino na svadbi u Kani, isto tako je On mogao pretvoriti vino u svoju krv na Posljednjoj večeri. Od vode do vina, do krvi. I ja vjerujem da je On mogao pretvoriti kruh u svoje tijelo i da to nastavlja činiti na svakoj Misi. Vjerujem da je Euharistija ispunjenje Isusova obećanja jer: «Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.» (Mt 28, 20). Ne mogu primjereno opisati milosti koje osjećam nakon primanja takovog božanskog dara. Isusovo pravo Tijelo i Krv pomiješano s mojim. Njegova duša i božanstvo, On sam ujedinjen s mojom siromašnom dušom. Isus, nepodijeljen, pravi svoj dom u mome srcu! Ja čeznem za Euharistijom!
Postoje trenuci na Misi kada me preplavi osjećaj nestrpljivosti, jer očekujem od Njega mnogo, ali si moram prizvati u pamet da budem strpljiva, da je svaki dio ove Božanske liturgije važan i svaki dio vodi prema našoj Posljednjoj večeri. Čula sam od mnogih kako je Misa dosadna. Na isti način sam razmišljala i ja. Prije otkrića Euharistije, običavala sam promatrati Misu kao različite dijelove – «dio s ustajanjem, dio kada se sjedne, dio kada se kratko ustane, dio s kratkim sjedenjem, dio s DUGIM klečanjem, Pričest, onda ... izlazimo na vrata»! Bilo bi zabavno da to nije bila istina. S mojim novim očima, ušima, srcem i dušom, upijam svaku riječ izrečenu na Misi i molim svaku molitvu srcem i dušom. Osjećam se kao da sam u raju kada sam na misi. A prema knjizi Scotta Hahna «Jaganjčeva večera», ja JESAM u raju! Misa nije ono što želiš iznijeti iz nje, nego prije ono što unosiš u nju. Kada predam sve svoje na Misi, primam mnogo više nego što sam dala, a milosti koje primim traju tijekom čitavog dana i tjedna.
Mogu ići na bilo koju Misu, bilo gdje u svijetu, i čak ako je jezik različit, ja opet mogu sudjelovati na liturgiji zato jer je znam potpuno, i još važnije, mogu primiti Euharistiju – bilo gdje u svijetu! Mogu recitirati molitve na vlastitom jeziku dok ih vjernici recitiraju na svome. Mogu sa sobom nositi dnevna čitanja iz Biblije ... isti tekstovi Sv. Pisma naviještaju se svim katolicima svakog dana. Kad bi svaki katolik išao svaki dan na Misu ili čitao i meditirao o ovim unaprijed odabranim tekstovima Sv. Pisma svaki dan, više od MILIJARDE ljudi širom svijeta razmišljalo bi o istom svetopisamskom tekstu, o simim djelovima Biblije. Za mene, to je razlog što biti katolikom (univerzalnim) znači biti isto svuda naokolo ... svaki učenik biva poučavan istu stvar iz dana u dan, temeljenu na Sv. Pismu.
Nitko nas ne može natjerati da idemo na Misu svake nedjelje, jer je to naša slobodna volja hoćemo li izabrati da to činimo: ali u Katoličkoj crkvi je grijeh ne ići na Misu nedjeljom i svetkovinama bez opravdanog razloga. Zašto? To je prekršaj protiv treće Božje zapovijedi, «Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji». Kada izaberemo da spavamo ili samo preskočimo Misu to je odabir da vršimo našu vlastitu volju, ne Božju. To je čin sebičnosti ... «Želim raditi ono što ja želim i neću dati ni sata svoga tjedna Bogu». Uvjerena sam da je Katolička crkva postavila ovu zapovijed zato što nas Crkva mnogo voli, znajući vrlo dobro koliko mi trebamo da bi bili duhovno nahranjeni. Ako prestanemo ići nedjeljom na Misu, mi prespavamo, mi ispustimo, mi izgubimo milost; i praznina se između Boga i nas povećava svakog sljedećeg tjedna kada propustimo Misu. Što više idemo na Misu, više milosti primamo, postajemo duhovno nahranjeniji, postajemo svetiji. Katolička crkva se brine oko naših duša i radi na tome da nas očuva u stanju milosti. U ovome vidim ljubav, ne nasilje.
Također sam puno puta čula, «Nikad nisam ništa naučila na Misi». Na svakoj Misi imaju barem tri čitanja iz Sv. Pisma, te propovijed. Zadržavala sam se na svakoj riječi i, pozorno slušajući, naučila mnogo. Također, postoji mnogo knjiga o katoličkoj vjeri i njezinom naučavanju. Vjerujem kako ih sve nitko ne bi mogao pročitati tijekom čitavog života. Moramo preuzeti inicijativu da učimo od nas samih. Nažalost, mnogi katolici promatraju sakrament Sv. Potvrde kao «diplomu», i ja nastojim ispraviti ovu krivu ideju kada poučavam studente o Potvrdi. Na nama je da više učimo kroz čitanja, molitvu i meditaciju. Imamo Sv. Pismo, Katekizam Katoličke crkve, svetačka djela, rane Crkvene oce, crkvene naučitelje. Na nama je da nastavimo poučavati nas same o katoličkoj vjeri preko Potvrde i Mise. Moj vodeći citat Pape Ivana Pavla II. jest: «Kršćani su UVIJEK u formi.»
Sigurna sam kako postoji mnogo toga o čemu mogu govoriti, i dodati ovim mojim razmišljanjima. Molim za vas da pronađete ljepotu bogatstva vjere koju sam ja našla. Nikad više neću ostaviti Crkvu, niti ću se odvojiti od predragocjenog dara našega Gospodina Isusa Krista, kojeg nam je dao ... svoje Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo u Svetoj Euharistiji. Bog vas blagoslovio i dao vam svoj mir. CTherese Benoit
1 Kor 10, 16-17 «Zar nije posvećeni kalež koji posvećujemo zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim?
Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi dionici jednoga kruha.»
C. Therese Benoit s engleskog preveo fr. Dominik Ivan Ćelić OP - Veritas