Pastirova tajna - poučna priča za vjeronauk Novo!

Prvi adventski vijenac, kakav danas poznajemo, pojavio se u Njemačkoj 1838. godine u Hamburgu, u domu za siromašnu djecu. Evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern okupio je siročad s ulice i smjestio ih u jednu trošnu kuću koja je time postala njihovim novim domom. Želeći djeci bez ikog svog uljepšati dane uoči Božića odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati upaljene svijeće. Upalio ih je ukupno 24, od toga 19 malenih za svaki dan osim nedjelje i četiri velike, za svaku nedjelju uoči Božića. Ovaj ritual se djeci jako svidio pa je stoga odlučeno kako će se svake godine u isto vrijeme obnavljati. 13 godina kasnije vijenac su počeli ukrašavati grančicama zimzelenog drveća kako bi ga uljepšali, a kasnije je drvo od kojeg se vijenac radio u potpunosti zamijenilo zimzeleno granje. S vremenom se ovaj simpatičan običaj proširio po cijeloj Njemačkoj da bi ga potom prihvatili i kršćani iz drugih europskih zemalja, a potom i u Americi i diljem svijeta gdje je prisutna kršćanska vjera. Krajem 19. stoljeća polako se u svima njima ustoličio običaj pletenja adventskog vijenca no u međuvremenu su na njemu, uz zimzelene grančice od kojih je spleten, ostale samo četiri svijeće u čast četiri adventske nedjelje, uz još jednu koja se stavlja nasred vijenca.

Danas adventski vijenac možemo kupiti u bilo kojoj trgovini mješovite robe, što je odraz sve snažnije komercijalizacije Božića no prema tradicionalnim kršćanskim običajima trebali bi ga sami napraviti. Vijenac se plete od grančica lovora koje označavaju pobjedu nad grijesima, od grančica cedra koje simboliziraju snagu, te od lišća božikovine koje podsjeća na vijenac od trnja kojeg je Isus nosio kada su ga vodili na razapinjanje. U njega se ponekad dodaju i grančice ružmarina.

Vijenac simbolizira vječnost jer nema početka ni kraja. U današnje vrijeme svijeće na vijencu su u raznim bojama: crvene, boja zlata, srebra, bijele... Tradicionalno su u viijencu tri ljubičaste svijeće i jedna ružičasta. Na prvu adventsku nedjelju, pali se prva ljubičasta svijeća, simbol nade, nade u dolazak Mesije. Podsjeća na proroke koji su predvidjeli Kristovo rođenje. Odabir ljubičaste boje nije slučajan. Upravo ona predstavlja boju pokajanja i posta, a također označava i kraljevsku boju što je čini prigodnom za dolazak Krista Kralja svega svijeta. Drugim riječima, upravo kroz ovu boju objedinjujemo simboliku Isusove patnje na križu i slavlja zbog njegovog očekivanog dolaska koji predstavlja konačno spasenje.

Na drugu adventsku nedjelju pali se druga svijeća koja predstavlja ljubav. Neki je nazivaju i Betlehemskom svijećom, a pali se prvenstveno u čast jaslica u kojima je mali Isus boravio u štali odmah po svom rođenju. Treće adventske nedjelje pali se ružičasta svijeća koju znamo i kao Svijeću pastira, a ova vesela boja odabrana je zbog toga jer predstavlja radost. Tada, naime, nastupa vrijeme kada razdoblje pokajanja zamjenjuje razdoblje radosti zbog skorašnjeg Isusovog rođenja. Četvrta adventska svijeća ponovno je ljubičaste boje, pali se posljednje nedjelje uoči Božića, a nazivamo je još Anđeoskom svijećom. Ona simbolizira mir.

Na samu badnju večer, nekoliko sati uoči Božića, pali se peta svijeća, ona bijele boje, koja se može staviti usred vijenca ili na neko drugo mjesto u našem domu, a nazivamo je Kristovom svijećom. Ona predstavlja život Krista koji je došao na ovaj svijet, a bijela je zbog toga jer bijela boja simbolizira čistoću i bezgrešnost.

Svijeće se pale zbog toga jer nas njihova svjetlost podsjeća na Isusa koji predstavlja simboličko svijetlo koje će nas izbaviti od tame i grijeha te nam donijeti nadu i spasenje. Tijekom Adventa paljenje svijeća ima i dodatnu simboliku. Svakim tjednom palimo jednu više čime polako iz razdoblja mraka i straha prelazimo u razdoblje svjetlosti i nade. Kako nedjelje prolaze tako svjedočimo sve većoj svjetlosti i na taj način naša nada raste da bi kulminirala u trenutku paljenja bijele Kristove svijeće koja nam kaže kako se rodio Spasitelj.

Korjene adventskog vijenca možemo potražiti još u doba antike kada je vijenac predstavljao simbol pobjede tj. trijumfa nad neprijateljem. Stoga kršćanima adventski vijenac simbolizira borbu protiv tame i grijeha, borbu koja je puna nade u Krista i njegovo spasenje.

prema: www.fizzit.net

Kada bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.

Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti.

Spavao bih malo, više bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju. Kada bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, nego i svoju dušu. Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav! Djeci bih napravio krila, ali uzeo bi im ih dok se ne nauče letjeti. Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću. Toliko stvari bih se naučio od vas, ljudi... Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh. Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgo samo onda kada mu hoće pomoći da bi se podigao. Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti. Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš. Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš. Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim. Sutra nema nitko zagarantirano - niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje. Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im 'žao mi je', 'oprosti', 'molim te', 'hvala' i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni.