Ti si jedinstveno biće Novo!

DRVENCI

Drvenci su mali narod drvenih lutaka. Sve drvene lutke načinio je rezbar Eli. Njegova radionica bijaše na brijegu ponad gradića. Svaki je drvenak bio drukčiji. Neki su imali krupne oči. Neki su bili visoki, a neki opet niski. Jedni su nosili šešire, drugi ogrtače. Ali sve njih bijaše načinio isti rezbar i svi življahu u istom gradiću...Svednevice, po sav dan, Drvenci su radili isto. Jedni su na druge lijepili naljepnice. Svaki je Drvenak imao dvije kutijice. Jednu sa zlatnim zvjezdicama i jednu sa sivim točkama.Tako nitko u gradu nije činio ništa drugo doli na druge lijepio zvijezde ili točke. Koji bijahu lijepi, a to je značilo da su od posve glatkog drveta i da im boje blistaju, dobivali su zvjezdice.

A oni koji bijahu od hrapava drveta i s kojih se boja oljuštila, dobivali su točke. Zvjezdice su dobivali i oni koji su bili sposobni učiniti nešto zanimljivo. Neki su uspijevali visoko iznad glave izdići poveliku kladu, neki su mogli preskočiti visoku škrinju. Drugi su znali izgovarati neke strašno teške riječi ili su umjeli krasno pjevati. I svatko bi im dao zvjezdicu.

I tako su neki Drvenci imali posvuda zvjezdice! A kada bi neku dobili, osjećali su se osobito dobro. Tada su smjesta poželjeli učiniti nešto novo kako bi i opet dobili zvjezdicu.

Drugi su mogli učiniti tek nešto malo ili čak ništa. I dobivali su točke. Među takve je spadao i Pulcinello. Trsio se skočiti visoko kao drugi, ali je uvijek padao. A čim bi pao, netko bi mu priskočio i prljepio točku. Kadšto bi pri padu njegovo drvo zadobilo ogrebotinu pa je tada dobivao još više točaka.

Kad je pokušavao objasniti zašto je pao, obično bi izvalio nešto blesavo pa su mu Drvenci dodavali još točaka. Nakon nekog vremena imao je toliko točaka da uopće više nije želio izlaziti iz kuće. Bojao se da ne izvede nekakvu budalaštinu, da negdje ne zaboravi šešir ili ne zagazi u nekakvu baricu. Jer tada bi i opet dobio točke. Imao je već toliko sivih točaka da su mu drugi prilazili i lijepili na nj nove bez ikakva razloga. “On jednostavno zaslužuje hrpu točaka“, mislije su ostale drvene lutke. „On nije dobar Drvenak.“ Nakon nekoga vremena Pulcinello je povjerovao u njihove riječi. „Loš sam ja Drvenak“, govorio je.

Kada je izlazio, zadržavao se s Drvencima koji su također imali puno točaka. Bolje se osjećao u njihovu društvu.

LUCIJA

Jednoga dana susreo je ljupku djevojku – Drvenku. Bila je drukčija od svih. Nije imala ni jedne zvjezdice, ali ni točke. Jednostavno je bila sva samo od drveta. Zvala se Lucija. Zapravo, stvar nije bila u tome da joj drugi nisu željeli prikvačiti naljepnicu, nego se one jednostavno nisu mogle na njoj zadržati. Neki Drvenci divili su se Luciji jer nije imala ni jedne točke. Pritrčavali su htijući joj prikvačiti zvjezdicu. Ali zvjezdica bi odmah skliznula s nje. Drugi su je, pak, gledali s visoka jer nije imala ni jedne zvjezdice. Željeli su joj prikvačiti točku. No i točke bi jednostavno skliznule s nje. I ja bih htio bio takav, mišljaše Pulcinello. Ne želim da itko išta na mene lijepi.Stoga je pitao djevojku – Drvenku kako joj je uspjelo ostati bez i jedne naljepnice.“ Posve jednostavno“, odgovorila je Lucija. „ Svaki dan posjećujem Elija.“ „Elija?“ „Da, Elija! Rezbara. Sjedim kraj njega u radionici.“„Zašto?“

„Zašto to sam ne istražiš?Jednostavno se uspni na brijeg. On je ondje“ , reče djevojka, okrene se na peti i odjuri. „Ali, želi li on mene stvarno vidjeti?“ viknuo je Pulcinello, no Lucija ga više nije čula. Pulcinello krenu kući. Sjede uz prozor i promatraše kako dolje na ulici trčkaraju Drvenci lijepeći jedni na druge zvjezdice i točke.

„To je pogrješno“, reče Pulcinello sam sebi. I odluči posjetiti Elija.

REZBAR

Pulcinello se uskom strmom stazom penjao na brijeg i ušao u veliku radionicu. Njegove drvene oči raširile su se kada je vidio kako je tu sve veliko. Stolac je bio visok kao on. Morao se popeti na prste kako bi barem virnuo na radni stol. Čekić je bio dugačak poput njegove ruke. Pulcinello gutne slinu. Ovdje ne ostajem! pomisli i požuri prema vratima.

„Pulcinello?“ začuje svoje ime izrečeno upitnim dubokim i snažnim glasom. Pulcinello se ukoči. „Pulcinello! O, kako je lijepo što si ovdje! Dođi! Daj da te pogledam! “Pulcinello se polako okrene i zagleda u visokoga bradatog zanatliju. „Otkud mi znaš ime?“ upita.„ Kako ne bi znao! Ta ja sam te načinio!“ odvrati Eli, sagne se, obujmi maloga Drvenka, podigne ga i i spusti na radni stol.

„Hm„, zamišljeno reče kada spazi sive točke. „Čini se da si dobio loše ocjene. “„Nisam to htio, Eli. Zbilja sam sve pokušao...“ „Ne moraš se opravdavati, maleni. Meni je svejedno što misle drugi Drvenci.“ „Stvarno?“ „Da. A i tebi treba biti svejedno. Pa tko su oni da udjeljuju zvjezdice i točke? Drvenci su isto kao i ti. Što misle, nevažno je, Pulcinello. Važno je što ja mislim. A ja mislim da si ti jedinstven. “Pulcinello se nasmijao. „Ja? Jedinstven? Zašto? Ne mogu brzo trčati. Ne umijem visoko skočiti. Boja mi se ljušti. Zbog čega sam ja tebi tako važan?“

Eli pogleda Pulcinella, položi ruke na uska drvena ramena i reče posve polako: „Jer ti pripadaš meni. Zato si mi važan.“ Nitko još nikada nije tako gledao Pulcinella. I on nije znao što bi trebao reći. „Svakoga sam se dana nadao da ćeš doći“ , objasnio je Eli. „Došao sam jer sam susreo nekoga tko uopće nema ni jedne naljepnice“, reče Pulcinello. „Znam. Pričala mi je o tebi.“ „A zašto se naljepnice ne mogu na njoj zadržati?“ Rezbar reče posve blago: „Jer je ona zaključila da je važnije što ja mislim, nego što misle drugi. Naljepnice ti se prikvače samo ako ti to dopustiš.“ „Što?“ „Pa to! Naljepnice ostaju na tebi samo ako su ti važne. Što veće bude tvoje povjerenje u moju ljubav, to će ti manje značiti ono što ti prišiju drugi.“ „Ne vjerujem da to razumijem.“ Eli se nasmiješio. „Doći će i to. Treba malo vremena. Na tebi je mnoštvo naljepnica. Dođi svaki dan k meni kako bih te podsjetio na to koliko si mi važan.“ Eli podigne Pulcinella s radnoga stola i spusti ga na pod. „Misli o tome“, reče dok je mali Drvenak koračao prema vratima, “da si jedinstven jer sam te ja načinio. A ja nikada ne činim grješaka.“ Pulcinello ne zastade, ali u svome srcu mišljaše: Vjerujem da taj to doista ozbiljno misli. I čim je tu misao domislio, otpade s njega jedna naljepnica.

Max Lucado