Važnost nevažnih Novo!
0 preuzimanja
Teška suša pogodila je siromašan kraj. Trava je povenula, žbunjevi se posušili, drveće je usahlo, a rijetko lišće davno požutjelo. Niotkud kapi da orosi žednu zemlju. Tisuće malih i velikih životinja počelo je umirati. Tek je manji dio njih na vrijeme potražio prikladnije krajeve. Suša je iz dana u dan postajala smrtonosnija. Čak su i veća stabla počela gubiti lišće. Izvori su presušili, potoci i rijeke otkrivali svoje suhe tokove.
Samo je neki mali cvijet odoljevao smrti jer se nalazio blizu bivšeg vrela, koje je još uvijek nudilo svoje posljednje kapi života. Vrelo se zamislilo i glasno razmišljalo: "Sve je već suho i mrtvo. Ja ne mogu više ništa pomoći. Kakav smisao imaju ove posljednje kapi mojega života?" Blizu je stajao ostarjeli hrast, slušao tužaljku i, prije nego što će uvenuti, reče bivšem izvoru: "Ne govori tako! Od tebe nitko ne očekuje da zazeleniš silnu pustoš. Tvoje je da na životu držiš ovaj cvijetak. I ništa više!"
Obično se svi mi tužimo kako ništa ne možemo, smatramo se nevažnima i ništa ne poduzimamo. A svi smo odgovorni, bar za život jednog cvjetića. I tu možemo otkriti bar dio smisla života.
Na pitanje: "Koji je smisao našega života?" jedan je svećenik izvadio komadić razbijenog zrcala i rekao: "Jednom, dok sam bio dječak, vidio sam na pločniku razbijeno zrcalo. Uzeo sam veći dio i evo ga ovdje! Počeo sam se igrati njime i zadivio se kako mogu na razne strane odašiljati svjetlo koje se zrcalilo na ogledalu. Obasjavao sam tako dijelove koje sunce nikada ne osvjetljava. Spremio sam to ogledalce i shvatio kako ono nije samo predmet djetinje igre, već slika onoga što mogu učiniti u životu. I ja sam komadić velikog zrcala. S onim dijelom koji mi je na raspolaganju, mogu odražavati svjetlo: istinu, razumijevanje, dobrotu, nježnost, i to u najzabačenije dijelove ljudskog srca te tako ponešto mijenjati ljude. Možda će drugi zapaziti svjetlo i slično postupati. U tome je za mene smisao života..."
Ništa nije nevažno, pa ni onda kada se takvim čini. U ulozi koju nam je Bog povjerio nema nevažnih niti sporednih uloga. Bog gleda na unutarnje, a sve je ostalo sporedno. Važno je da budemo dobri, a ne opaki: darežljivi, a ne škrti; nesebični, a ne egoisti. Sve je drugo beznačajno.
Ljudevit Anton Maračić "Priče o pahuljici"
| Pregleda: | 3920 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno ocrtava naše zanose i naše posrtaje. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i u očima odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati su uzaludni pokušaj poboljšavanja nečega što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke niti te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila uvjerljivost pred istinskim štovateljima prave ljepote života. Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica očitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i radost. Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini drugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo. Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tome doskoči ili da to kozmetičkim zahvatima učini ljepšim. Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše. 
Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona. Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo ''rajskim stanjem'' zapravo je posljedica izgona iz raja, to znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskoga u čovjekovu izgnaničkom životu. Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je podešena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog porijekla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati rugoba. I čovjek je na krivom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskom zahvatom. Ona se na da konfekcijski, a niti zamjenom stupovlja, vratiti u rajski zavičaj. Ljepotu joj može vratiti samo njezin Tvorac. Duša koja je osjetila doticaj njegove ruke koja je ponovno preoblikuje, ponovno se rodila istinskoj vrijednosti – životu. Lice to više ne može tajiti jer blista. Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja Ljepota je prhak blistaj nastao u zaboravnoj igri beskrajnih svjetlosti Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet titraju neslućenim zanosom i bliješte prokazujuć Lijepog u nedogled.
(Anton Šuljić - "Čavli u ogradi")
Bio jednom kralj koji je imao jedno oko i jednu nogu.
Jednog dana zatražio je da ga naslika neki od velikih slikara u kraljevstvu.