Krtica i sunce - Stjepan Lice Novo!
0 preuzimanja
Nekada su krtica i sunce povazdan bili zajedno. Zanosno su se družili i natjecali tko će se domisliti ljepšoj igri. Kad bi se umorili, počinuli bi zagledani jedno u drugo. Krtica je svojim bistrim očima promatrala sunce, a ono ju je obasjavalo svojim sjajnim okom. No, jednom u osvit dana, sunce opazi neki tek izniknuli cvijet. „Gledaj kako je divan“, reče ushićeno krtici i razdragano pozove cvijet da se pridruži njihovoj igri.
Ali krtica nije htjela svojega prijatelja dijeliti s nekim došljakom. Kad se smračilo, ona se tiho prišulja cvijetu i pregrize mu korijen. Zadovoljna učinjenim, pođe na počinak, no san joj ne htjede na oči. Čitavu se noć nemirno premještala, a kada tanka crta svjetla na obzorju najavi dolazak njezina prijatelja, ona osjeti nelagodu u duši i zavuče se pod zemlju.
Čim se sunce promolilo iza stabla, odmah razazna što se zbilo. Cvijet je ležao mrtav, a na mjestu gdje se krtica zavukla pod zemlju oblikovao se mali humak.
„Krtice, prijateljice“, zazva je sunce bolnim glasom, „dođi, dan je pred nama“.
Krtica je čula glas svojega prijatelja, ali se nije odazvala. Sunce je dozivalo krticu, danima ju je dozivalo, no uzalud.
„Krtice, dođi“, dozivalo ju je sunce. „Onaj mi je cvijet bio silno drag, ali tisuće takvih mogu probuditi iz zemlje. No, ti mi nedostaješ, tebe trebam.“
Prošlo je mnogo godina. A onda krtica jednoga dana nenadano proviri iz zemlje. „Krtice!“ usklikne sunce. „O, kako ti se radujem!“
„Tko si ti?“ upita ga krtica.
„Sunce, tvoj prijatelj“, žustro joj odgovori sunce.
Krtica okrene glavu u smjeru odakle je dolazio glas. U taj čas sunce ugleda njezine prazne oči, ali prije negoli je u svojoj zapanjenosti išta uspjelo izustiti, krtica reče: „Ne možeš me prevariti. Ti više ne postojiš. Valjda ne očekuješ od mene da ne vjerujem svojim očima.“
To reče i ponovno zađe pod zemlju.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 1219 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 28. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Neki mladić postavio čovjeku vjerniku tri pitanja:
1. Postoji li Bog? Ako postoji, pokaži mi ga.
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac