Priča o miru Novo!
0 preuzimanja
Legenda kaže da su jednom miroljubivi stanovnici Zemlje zatražili od jednog veoma moćnog čarobnjaka da zaustavi sve ratove i krvoprolića na Zemlji. - Uništit ću sve oružje i ljudi se neće imati čime borit. - reče čarobnjak. - To bi bilo odlično! - uzviknuše ljudi. Čarobnjak je upotrijebio magiju i oružje nestade sa Zemlje. Bio je mir na planeti, a oni koji su htjeli borbu, nisu mogli nabaviti oružje. Kad su konačno shvatili da je oružje zauvijek nestalo, napravili su koplja od mladih stabala, i ponovo se počeli boriti jedni protiv drugih. Na to je čarobnjak rekao: - Ne brinite. Uništit ću sve mlado drveće, pa se ovi nasilnici neće imati čime boriti. Nakon dva ili tri dana bezuspješne potrage za mladim stablima, potrebnim za izradu kopalja, buntovni ljudi počeli su sjeći veliko drveće, kako bi od njih napravili palice i krvoproliće je ponovo počelo. Čarobnjak uništi i veliko drveće, ali ljudi počeše izrađivati noževe i mačeve od metala. Čarobnjak je uništio sav metal na planeti, ali onda su ljudi počeli kamenjem gađati jedni druge.
Uništi ću i kamenje - reče čarobnjak. Na to se pobuniše miroljubivi ljudi: - Drveće je nestalo, nema metala ni kamenja. Kako ćemo živjeti, što ćemo jesti? Ljudi će uskoro umirati i bez borbe. Ne, ovo nije rešenje problema! - zavapiše.
Čarobnjak je bio zbunjen: - Ne znam kako ću drukčije riješiti ovaj problem. Ljudi su pali u očaj, nisu znali šta bi napravili. A onda se iz gomile, jedan dječak i reče čarobnjaku: - Neka se ljudi osjećaju onako kako drugi vide njihove postupke. Ako je jedna osoba povrijedila nekoga, neka osjeti istu bol, a ako on donosi radost drugom, neka osjeti istu radost.
Ljudi su bili zadivljeni dječakovom idejom, a čarobnjak je odmah ostvario njegovu zamisao. Vratio je i sve, kamenje i metal, pa čak i oružje. No od toga dana, nitko na planeti nije pokušavao povrijediti svoga bližnjega. Ljudi su počeli da pomagati drugima i nastavili živjeti u harmoniji i radosti.
autor nepoznat
| Pregleda: | 1193 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Kad pogledaš ovu sliku vidiš ljepotu, no tvoja percepcija je ograničena i ne vidi potpuni potencijal koju ovaj objekt ima u sebi:
Vidiš sliku malog djelića instrumenta. Ono što ne vidiš je ljepotu cijelog instrumenta. Ne možeš vidjeti sve njegove sofisticirane obline, rubove, elegantne linije i njegovo raskošno tijelo...
Ne možeš dodirnuti i osjetiti glatku ljepotu pomno odabranog drva, dotaknuti svaku pukotinu koje su posljedice posebne ljubavi i predanosti, osjetiti čvrste žice koje čak izazivaju bol na dodir...
Ne možeš vidjeti prste jedne čelistice kako plešu na žicama gotovo neljudskim slobodnim pokretima. Ne možeš čuti veličanstvenu glazbu legendarnih skladatelja kako pršti sa žica i iz kutije, i mekani dugi slatki zvuci uspavanke obične jedne primalje...
Ne možeš pojmiti količinu posvete, truda, vremena, odanosti, boli i žrtve koje su izlivene u ovom jednom instrumentu od svih ljudi kroz čije ruke je on prošao. Ne možeš shvatiti koliko je mladih talenata njegovano kroz mnogobrojne godine druženja s njim...
Ne možeš spoznati gdje je sagrađen, odrastao, otkud je došao, kolika je ljubav uložena u njegov nastanak i razvoj. Nikada nećeš znati koliko se puta ovaj instrument vratio svojem stvoritelju na popravak njegovih polomljenih dijelova. Ne možeš uočiti da se vrijednost ovog instrumenta sa svakom godinom koja prolazi povećava sa njegovom sazrijevanjem...
Kad gledaš ovu sliku vidjet ćeš ljepotu. No, istina je da ne vidiš baš ništa u odnosu na ono što on zapravo jest.
To je baš kao kad pogledaš čovjeka. Možeš samo vidjeti taj maleni segment onoga što se nalazi pred tvojim očima... Ali još je puno toga predivnog skriveno ispod površine onoga što vidiš.
autor nepoznat
Jednom je jedan novinar pokušao isprovocirati Majku Terezu:
“Majko, vi sada imate sedamdeset godina. Kada umrete, svijet će izgledati isto kao i prije vas. Nakon svega truda koji ste uložili što se promijenilo u svijetu?”