Posjet - priča o molitvi Novo!

Svakoga dana o podne, neki mladić bi se pojavio na vratima crkve, zaustavio se nakratko i odlazio. Na njemu bijaše košulja s kockastim uzorkom, poderane traperice i jakna, baš kako se obično odijevaju mladi njegove dobi. U ruci je nosio papirnatu vrećicu s pecivom za ručak.

Župniku je bio sumnjiv, pa ga upita zašto dolazi pred crkvu. Bijaše, naime, i ljudi koji su u crkvu dolazili krasti.

„Dođem se pomoliti“, odgovorio je mladić.

„Pomoliti se?! Što možeš izmoliti za tako kratko vrijeme?“

„Pa... svakoga dana dođem u crkvu o podne i kažem: „Isuse, Sven je“, a zatim odem. Molitva je kratka, ali siguran sam da me Isus čuje.“

Nekoliko dana kasnije, mladić je teško stradao u nesreći koja se dogodila na poslu, pa je prevezen u bolnicu.

Uskoro je ta soba postala stjecište svih bolesnika na odjelu.

Ležao je u sobi s ostalim bolesnicima, ali njegovim se dolaskom raspoloženje potpuno promijenilo.

Mladi i stari često bi se našli pored njegova kreveta, a on bi svima udijelio smiješak, riječ ohrabrenja i poneku šalu.

Posjetio ga je i župnik. U pratnji medicinske sestre sjeo je pored njegova kreveta.

„Rekli su mi da si teško stradao, ali da unatoč tomu hrabriš sve druge bolesnike.

Kako u tome uspijevaš?“

„Zahvaljujući onomu koji me posjećuje svaki dan o podne.“

„Ali ovamo nitko ne dolazi o podne“, upadne mu u riječ sestra.

„Dolazi, dolazi, svaki dan o podne. Stane na vrata moje sobe i kaže: „Svene, Isus je“.

I onda ode.“