Optimisti danas Novo!
0 preuzimanja
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor
| Pregleda: | 2327 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Neka se mlada žena vraćala autom s posla. Vozila je posebno pažljivo, jer je auto bio nov novcat, dan ranije kupljen pretežno suprugovom ušteđevinom. On se dugo odricao da bi si mogao takvo što priuštiti. Na jednom osobito prometnom križanju bila je pomalo nesigurna i dogodilo se da je udarila blatobranom u branik jednog drugog automobila.
Prvi adventski vijenac, kakav danas poznajemo, pojavio se u Njemačkoj 1838. godine u Hamburgu, u domu za siromašnu djecu. Evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern okupio je siročad s ulice i smjestio ih u jednu trošnu kuću koja je time postala njihovim novim domom. Želeći djeci bez ikog svog uljepšati dane uoči Božića odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati upaljene svijeće. Upalio ih je ukupno 24, od toga 19 malenih za svaki dan osim nedjelje i četiri velike, za svaku nedjelju uoči Božića. Ovaj ritual se djeci jako svidio pa je stoga odlučeno kako će se svake godine u isto vrijeme obnavljati. 13 godina kasnije vijenac su počeli ukrašavati grančicama zimzelenog drveća kako bi ga uljepšali, a kasnije je drvo od kojeg se vijenac radio u potpunosti zamijenilo zimzeleno granje. S vremenom se ovaj simpatičan običaj proširio po cijeloj Njemačkoj da bi ga potom prihvatili i kršćani iz drugih europskih zemalja, a potom i u Americi i diljem svijeta gdje je prisutna kršćanska vjera. Krajem 19. stoljeća polako se u svima njima ustoličio običaj pletenja adventskog vijenca no u međuvremenu su na njemu, uz zimzelene grančice od kojih je spleten, ostale samo četiri svijeće u čast četiri adventske nedjelje, uz još jednu koja se stavlja nasred vijenca.
Danas adventski vijenac možemo kupiti u bilo kojoj trgovini mješovite robe, što je odraz sve snažnije komercijalizacije Božića no prema tradicionalnim kršćanskim običajima trebali bi ga sami napraviti. Vijenac se plete od grančica lovora koje označavaju pobjedu nad grijesima, od grančica cedra koje simboliziraju snagu, te od lišća božikovine koje podsjeća na vijenac od trnja kojeg je Isus nosio kada su ga vodili na razapinjanje. U njega se ponekad dodaju i grančice ružmarina.
Vijenac simbolizira vječnost jer nema početka ni kraja. U današnje vrijeme svijeće na vijencu su u raznim bojama: crvene, boja zlata, srebra, bijele... Tradicionalno su u viijencu tri ljubičaste svijeće i jedna ružičasta. Na prvu adventsku nedjelju, pali se prva ljubičasta svijeća, simbol nade, nade u dolazak Mesije. Podsjeća na proroke koji su predvidjeli Kristovo rođenje. Odabir ljubičaste boje nije slučajan. Upravo ona predstavlja boju pokajanja i posta, a također označava i kraljevsku boju što je čini prigodnom za dolazak Krista Kralja svega svijeta. Drugim riječima, upravo kroz ovu boju objedinjujemo simboliku Isusove patnje na križu i slavlja zbog njegovog očekivanog dolaska koji predstavlja konačno spasenje.
Na drugu adventsku nedjelju pali se druga svijeća koja predstavlja ljubav. Neki je nazivaju i Betlehemskom svijećom, a pali se prvenstveno u čast jaslica u kojima je mali Isus boravio u štali odmah po svom rođenju. Treće adventske nedjelje pali se ružičasta svijeća koju znamo i kao Svijeću pastira, a ova vesela boja odabrana je zbog toga jer predstavlja radost. Tada, naime, nastupa vrijeme kada razdoblje pokajanja zamjenjuje razdoblje radosti zbog skorašnjeg Isusovog rođenja. Četvrta adventska svijeća ponovno je ljubičaste boje, pali se posljednje nedjelje uoči Božića, a nazivamo je još Anđeoskom svijećom. Ona simbolizira mir.
Na samu badnju večer, nekoliko sati uoči Božića, pali se peta svijeća, ona bijele boje, koja se može staviti usred vijenca ili na neko drugo mjesto u našem domu, a nazivamo je Kristovom svijećom. Ona predstavlja život Krista koji je došao na ovaj svijet, a bijela je zbog toga jer bijela boja simbolizira čistoću i bezgrešnost.
Svijeće se pale zbog toga jer nas njihova svjetlost podsjeća na Isusa koji predstavlja simboličko svijetlo koje će nas izbaviti od tame i grijeha te nam donijeti nadu i spasenje. Tijekom Adventa paljenje svijeća ima i dodatnu simboliku. Svakim tjednom palimo jednu više čime polako iz razdoblja mraka i straha prelazimo u razdoblje svjetlosti i nade. Kako nedjelje prolaze tako svjedočimo sve većoj svjetlosti i na taj način naša nada raste da bi kulminirala u trenutku paljenja bijele Kristove svijeće koja nam kaže kako se rodio Spasitelj.
Korjene adventskog vijenca možemo potražiti još u doba antike kada je vijenac predstavljao simbol pobjede tj. trijumfa nad neprijateljem. Stoga kršćanima adventski vijenac simbolizira borbu protiv tame i grijeha, borbu koja je puna nade u Krista i njegovo spasenje.
prema: www.fizzit.net