Moć novca i bogatstva Novo!
0 preuzimanja
Novac je u današnjem društvu i svijetu priznato sredstvo plaćanja i razmjene, nosilac vrijednosti i računska jedinka. Za razliku od prijašnjih vremena, kada je novac kovan u zlatu, danas se novac tiska na posebnom papiru kao novčanice, kuje u kovanice ili knjiži kao bezgotovinski, na bankovnim računima.
Novac je danas potreban za pokrivanje osnovnih ljudskih egzistencijalnih potreba kao hrane, odjeće, stanovanja... Tko posjeduje mnogo novaca, smatra se bogatašem, jer si sve može nabaviti što god se za novac može kupiti. U novcu mnogi ljudi vide jednu sigurnost života, bezbrižnost, slobodu, ugled, priznanje, uspjeh, slavu, moć... Stoga novac budi u čovjeku jedno posebno divljenje, fascinaciju, jer velika količina novca garantira mogućnost ispunjenja svih želja i totalnu slobodu raspolaganja svojim vremenom. Danas se s novcem može gotovo sve kupiti. Neki zajedljivci tvrde čak da se i svakog čovjeka može kupiti. Stvar je samo cijene. Iznimke potvrđuju pravilo.
Postoji i jedna druga strana novca i bogatstva. Trka čovječanstva za novcem i bogatstvom uzrok je ratova, osvajanja, ubijanja, tlačenja, izrabljivanja... Bogatstvo budi u čovjeku i tamnu stranu njegovog karaktera: pohlepu, egoizam, zavist, mržnju, bijes, sljepoću, smrt... Sve to izaziva razdore, svađe, neprijateljstva između naroda, članova obitelji, pojedinaca... Mnogi članovi obitelji su se «na smrt» zavadili pri dijeljenju ostavštine i bogatstva. Važnije im je bogatstvo od svoje rodbine, braće i sestara. Često novac postaje važniji i od samoga života. Poznato je da je na tzv. «crni petak» 1929. godine došlo do mnogih samoubojstava bogataša koji su izgubili svoje bogatstvo na burzi. Njima je bogatstvo bilo vrijednije od njihovog života, te izgubivši to bogatstvo nisu htjeli, niti mogli dalje živjeti.
Prekomjerno zgrtanje bogatstva nije samo znak radne sposobnosti i umijeća čovjeka, već otkriva njegovo pomanjkanje ljubavi i strah od budućnosti. U toj trci za bogatstvom može se deformirati ljudski karakter: poštenje se pretvara u koruptnost. Malo je zaista bogataša koji su se obogatili poštenim radom. Najčešće je tu u pitanju krađa, kriminal, otimanje i izrabljivanje siromašnih. Ovako stečen novac postaje
slava neslavnih mudrost bezumnih moć bezmoćnih sreća nesretnih ljubav neljubljenih ljepota ružnih vjera bezvjernih i nada beznadnih.
Na opasnost bogatstva upozorio je Isus riječima: «Kako će teško bogataš ući u kraljevstvo Božje. Lakše je devi proći kroz iglene uši (mali otvor za pješake u jeruzalemskim zidinama) nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.» Isus poznaje ljudsko srce i njegovu žudnju za bogatstvom. Znao je da prava opasnost postoji upravo od te trke za bogatstvom koja može zarobiti i zaokupirati cijelo ljudsko srce. Tada čovjek u tom robovanju bogatstvu neće imati smisla, snage i vremena za veće dimenzije ljudskoga postojanja, za duhovne vrijednosti i dublji smisao života: za harmoniju, mir, radost, sreću, slobodu i pravu ljubav. Čak je i zanimljivo da mnogi bogataši nemaju niti vremena uživati u stečenom bogatstvu, jer ne mogu stati, odmoriti se, već moraju kao opsjednuti raditi i noć i dan na povećanju i očuvanju toga bogatstva. Isus zato tvrdi: «Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.»
Iskonska i vječna ljudska čežnja jest čežnja za ljubavlju. U novcu i bogatstvu, nažalost, mnogi ljudi traže nadomjestak za ljubav. Ali prava ljubav se ne može nikakvim novcem kupiti, jer ima nešto božanskoga u sebi, stoji iznad materije, uvjetovana milošću Boga stvoritelja. Samo život s Bogom u poštivanju dvostruke Božje zapovijedi ljubavi, «ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga», jedina je prava garancija da čovjek dođe do prave sreće, radosti i ljubavi. Samo tako će se tada znati i moći pravilno ophoditi sa svim materijalnim dobrima, novcem i bogatstvom. Kada se, s milošću Božjom, uspostavi u srcu čovjeka ravnoteža, balans, između materijalnih dobara i duhovnih vrijednosti, tada će on dijeliti svoja dobra sa svojim potrebitim bližnjima i neće više biti zarobljen bogatstvom, a svoje bližnje će ljubiti i poštovati kao sebe samoga. I tad će se obistiniti one Isusove riječi, da je moguće da se i bogataši spasi: «Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu. Ta Bogu je sve moguće.»
Sva materijalna dobra, sva stečena bogatstva ovoga svijeta, čovjek će jednoga dana, kad ga Gospodin pozove, ostaviti, a ostat će mu samo ono što je s ljubavlju, dragovoljno podijelio svojim potrebitim bližnjima.
(Katica Kiš)
| Pregleda: | 1581 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
Majka i otac gledali su TV, kad majka reče: Kasno je, umorna sam, idem u krevet. Krenula je u kuhinju da napravi djeci sendviče za doručak i da iz zamrzivača izvadi pile za sutrašnji ručak.