Malena - božićna priča Novo!
0 preuzimanja
Malena je imala srce puno ljubavi i radosti. Pjevušila je dok je pomagala majci u njihovoj kamenoj kući. Slušati njezine pjesmice bio je pravi užitak. Prala je lonce i tave, zalijevala cvijeće na prozorima. Znala je poći u šumu i donijeti naramak suharaka, a nakon toga izribati pod u velikoj sobi. „Moja malena je vrijedna poput mrava, ona je uvijek zaposlena“, govorila majka. „Moja malena je vesela, pjeva kao slavuj“, govorio je otac.
Doista, Malena je cijelu kuću ispunjavala radošću, kratila je svima duge zimske večeri kad se ni svagdanjim kruhom nije obilovalo.
Bili su to teški dani za obitelj, koja je živjela u malom primorskom selu na jugu Francuske. Maleni otac bijaše ribar. Ali otkad se razbolio, nije više mogao na more pa se obitelj izdržavala isključivo radom vrijedne Malenine majke. Premda je živjela u velikom siromaštvu, djevojčica je imala duboko i čvrstu vjeru.
„Doći će ubrzo proljeće i ljeto, tada će se i tebi povratiti zdravlje bit će nam svima bolje“, govorila je ocu. Tjedni su prolazili jedan za drugim. Novac je bivalo sve manje, ali cijelom je kućom odzvanjao zvonki smijeh razdragane djevojčice. Kad su stigli zimski praznici, uzviknula je: „Ah, kako volim božićne blagdane!“
„Ove godine“, reče joj tužno otac, „nećemo ti moći kupiti kakav dar, jer smo ostali bez novaca.“ Malena je to slušala, no bila je uvjerena da se za Božić djeci uvijek mora dogoditi nešto lijepo.
Na Badnju večer, uze ona tatu i mamu za ruku i reče: „Pođimo van, moramo sudjelovati u božićnoj radosti!“
Ostaviše dakle svoju mračnu kolibicu i izađoše u selo. Na svim su kućama prozori bili ukrašeni šarenim vrpcama, lampicama i svijećama, a kako su kuće bile uz cestu, mogla se vidjeti i osjetiti božićna radost.
„Sve su kuće pune radosti, osim naše“ - uzdahnuo je otac.
Malena to nije ni čula, smijala se i u njezinim je očima sjalo vedro raspoloženje.
„Kako smo sretni!“ uskliknula je. „Svi ovi svečano ukrašeni prozori i nas vesele!“
Kad su se vratili kući, Malena poljubi roditelje za laku noć i reče: „Stavit ću cipelu pred vrata za božićni dar.“
„Ah, Malena!“ majka će sa suzama u očima. „Ove godine neće biti darova.“ Pa ipak, cipela je ostala pred vratima. Puna vjere i pouzdanja, djevojčica se rano probudila, te polagano, hodajući na prstima odškrinuta vrata. Odmah je uskliknula:
„Tata! Mama! Dođite brzo! Pogledajte što mi je donio Isus!“ Ondje se u cipelici šćućurio tek izleženi ptić. Sav se tresao od zime.
„Vjerojatno je pao iz gnijezda pod krovom“, ustvrdio je otac.
Malena je šutjela. Za nju je ptić bio božićni dar maloga Isusa i drugo je nije zanimalo. Svu radost i pozornost usredotočila je na nemoćno stvorenje. Umotala ga je u toplu krpu, dala mu jesti i pobrinula se za sve što mu je bilo potrebno. Tom velikom radošću bili su uskoro ispunjeni i njezini roditelji, osjećali su kako im se vraća razdraganost koja ih je ispunjavala za sretnih dana.
Tako je Božić za malenu bio i te godine bogato ispunjen. Duh Božića je neprestano bio u njezinu srcu.
Bruno Ferrero
| Pregleda: | 1235 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
U vrijeme pustinjskih otaca postojala je sekta mesilijanaca. Naglašavali su pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički rad neprikladnim za monaha.
Nekoliko monaha te sekte dođoše jednog dana opatu Luciju.
Starac ih upita: "Čime se bavite?" Oni odgovoriše: "Ni prstom se ne dotičemo nikakvog posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka." Na to im starac reče: "Jedete li vi?" Oni odvrate: "Dakako da jedemo". On im kaže: "I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli umjesto vas?" I opet im reče: "Zar vi ne spavate?" Oni odgovore: "Naravno da spavamo." A starac će na to: "I dok vi spavate, tko moli mjesto vas?" Na to nisu znali odgovoriti.
On im reče: "Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju i radim što treba. Pri tom govorim:"Smiluj mi se Bože i po milosrđu svome oprosti moje grijehe." Tada ih upita: "Zar to nije molitva?" Oni odgovoriše: "Naravno da jest." Tada im on reče: "Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj tko je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim."
"Dragi moj unučiću", govorila je baka, "ti me smatraš automatom. Dobro funkcioniram, ne koštam te ništa a dajem ti mnogo. Sad je dosta! Želim zaustaviti taj mehanizam kako bi ti shvatio da ja postojim. Ja darujem iz ljubavi, a ti?
Mislim da se isto tako ponašaš sa svima. I svog oca, majku, učitelje, prijatelje pa i samog Boga uzimaš kao automat. Vjerujem da bismo se sada trebali udružiti u sindikat i pregovarati o svojim pravima s obzirom na tebe.
Ako svi mi budemo prosvjedovali, vidjet ćeš da nećeš dugo izdržati. Svi koji te okružuju žele ti dati do znanja da i oni postoje.
Morao bi prestati smatrati sebe prekrasnim središtem onih koji te okružuju. Mi nismo u tvojoj službi niti smo automatski djelatnici. Ti pak nas niti ne primjećuješ, a govoriš da nas uvažavaš. Dosta mi je, moj dječače.
Ni Bog nije onaj koji automatski dijeli. Sretan si da i On ne prosvjeduje, da te je uvijek spreman strpljivo prihvatiti, jer si vrijedan u njegovim očima.
Dječače moj, Bog i mi očitujemo ti našu ljubav. Jesi li sposoban odgovoriti na nju?"
Yvon Cousineau "Odgojne vježbe za rad u skupinama"