Ništa ne pada s neba Novo!

Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas. Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se. Za moju pripovjedačicu to je bilo previše. - Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče. Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?! Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom. Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo. Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati. (Stjepan Lice)

Jednog je poslijepodneva unuk zatekao djeda nad neobičnim albumom. Umjesto fotografija dragih ljudi, sa stranica albuma smiješila su se srca svakojakih veličina, ispisana imenima. - Prvi put vidim da netko u album lijepi srca - primijeti unuk. - Svako srce u mojim mislima oblikuje i sliku drage osobe - pojasni djed. - A ova zašarana i precrtana srca?- zanimalo je unuka. - Zašarana srca pobuđuju u meni slike ljudi za koje sam želio da mi puno znače, a oni mi nisu pokazivali ni mrvu ljubavi. Precrtana srca sjećaju me na ljude za koje sam na vrijeme shvatio da me ne vole. - Hm! A slomljena i probodena srca? - To su uglavnom ljudi koji su me osvojili nakon jednog susreta, ali sam se već na sljedećem susretu razočarao u njima. - Nije li bakino ime u najvećem srcu? - klikne unuk upirući prstom u najveće srce u albumu. - Da. Nakon vjenčanja moje je srce dugo samo baki pripadalo. Na pretposljednjoj stranici unuk ugleda srce iste veličine, ali podijeljeno na četiri dijela. Milujući ga po kosi, djed pojasni: - Kako su godine prolazile, osim bake, u srcu su mi se nastanili tvoj tata, pa tvoja sestra i ti. - Za koga čuvaš posljednju stranicu? - Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom. - Gdje su nestali moj tata i baka?... – u čudu će unuk. -Tata se preselio u srce tvoje mame, a baka u srce anđela koji je na nebu čuva od prošle godine. (Nada Mihoković Kumrić)