Važnost nevažnih Novo!
0 preuzimanja
Teška suša pogodila je siromašan kraj. Trava je povenula, žbunjevi se posušili, drveće je usahlo, a rijetko lišće davno požutjelo. Niotkud kapi da orosi žednu zemlju. Tisuće malih i velikih životinja počelo je umirati. Tek je manji dio njih na vrijeme potražio prikladnije krajeve. Suša je iz dana u dan postajala smrtonosnija. Čak su i veća stabla počela gubiti lišće. Izvori su presušili, potoci i rijeke otkrivali svoje suhe tokove.
Samo je neki mali cvijet odoljevao smrti jer se nalazio blizu bivšeg vrela, koje je još uvijek nudilo svoje posljednje kapi života. Vrelo se zamislilo i glasno razmišljalo: "Sve je već suho i mrtvo. Ja ne mogu više ništa pomoći. Kakav smisao imaju ove posljednje kapi mojega života?" Blizu je stajao ostarjeli hrast, slušao tužaljku i, prije nego što će uvenuti, reče bivšem izvoru: "Ne govori tako! Od tebe nitko ne očekuje da zazeleniš silnu pustoš. Tvoje je da na životu držiš ovaj cvijetak. I ništa više!"
Obično se svi mi tužimo kako ništa ne možemo, smatramo se nevažnima i ništa ne poduzimamo. A svi smo odgovorni, bar za život jednog cvjetića. I tu možemo otkriti bar dio smisla života.
Na pitanje: "Koji je smisao našega života?" jedan je svećenik izvadio komadić razbijenog zrcala i rekao: "Jednom, dok sam bio dječak, vidio sam na pločniku razbijeno zrcalo. Uzeo sam veći dio i evo ga ovdje! Počeo sam se igrati njime i zadivio se kako mogu na razne strane odašiljati svjetlo koje se zrcalilo na ogledalu. Obasjavao sam tako dijelove koje sunce nikada ne osvjetljava. Spremio sam to ogledalce i shvatio kako ono nije samo predmet djetinje igre, već slika onoga što mogu učiniti u životu. I ja sam komadić velikog zrcala. S onim dijelom koji mi je na raspolaganju, mogu odražavati svjetlo: istinu, razumijevanje, dobrotu, nježnost, i to u najzabačenije dijelove ljudskog srca te tako ponešto mijenjati ljude. Možda će drugi zapaziti svjetlo i slično postupati. U tome je za mene smisao života..."
Ništa nije nevažno, pa ni onda kada se takvim čini. U ulozi koju nam je Bog povjerio nema nevažnih niti sporednih uloga. Bog gleda na unutarnje, a sve je ostalo sporedno. Važno je da budemo dobri, a ne opaki: darežljivi, a ne škrti; nesebični, a ne egoisti. Sve je drugo beznačajno.
Ljudevit Anton Maračić "Priče o pahuljici"
| Pregleda: | 3921 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Ima jedna vrsta kaktusa koji cvjeta dva ili tri put godišnje. Neugledne je vanjštine, ali ima prekrasan cvijet. Cvjeta noću, kada ga nitko ne vidi.
Kad padne duboka tama rastvore se krupni, prekrasni cvjetovi, a kuća se ispuni opojnim mirisom. A ujutro... cvijet je mrtav. Odaje tragove ljepote koja prolazi.
Od koga i za koga ova pažnja?
Od koga i za koga ova rasipnost i darežljivost?
Kaktus me podsjeća na Boga koji je rasipan i darežljiv; koji daje svoje darove velikodušno; koji daje ljepotu kaktusovu cvijetu samo za jednu noć, bez obzira hoće li to netko zamijetiti ili neće.
Bog se raduje svemu što stvara, a još se više raduje kad ljudi zapaze da radi njih i njihove radosti stvara sva dobra i ljepote. I tako se Bog i ja radujemo kaktusovu cvijetu na mjesečini (ako je ima), cvijetu koji živi samo jednu noć.
Kaktus me podsjeća i na ljude.
Ima ljudi koji cvjetaju samo za jedan tren i samo onda kad ih nitko ne vidi; da ne bi ljudi hvalili njihovu dobrotu i ljepotu i da tako ne izgube nagradu kod Oca nebeskoga. Ali za takve trenutke kad ljudi cvjetaju u svom najboljem izdanju vrijedi živjeti.
Ima ljudi koji su tako obični i za koje ne bismo nikada rekli da nas mogu nečim iznenaditi.
Ima ljudi koji cvjetaju samo dva – tri puta godišnje.
Valja znati da sve biljke cvjetaju i, ma kako neznatan bio njihov cvijet, imaju šansu donijeti plod, a svaki plod krije novo sjeme.
Valja pažljivo promatrati ljude da bismo uživali u njihovu cvjetanju, makar samo za tren.
autor nepoznat
Čovjeku starom preko 70 godina koji se cijeli život bavio ovčarstvom država odluči pomoći i dodijeliti mu mirovinu.
Jedna novinarka ga je tom prilikom zamolila da joj ispriča neki događaj koji nikad neće zaboraviti.
Starac započe priču: “Bilo mi je 20 i neka kad sam naišao na mladunče u šumi i uzeo ga k sebi.
Prolazili su mjeseci, susjedi su mi govorili da sve više liči na vučicu i da je se riješim.
Bio sam mlad i nisam nikoga htio slušati. Bila mi je privržena, gdje god sam išao išla bi sa mnom i čekala me. I prošle su godine…
Jednog dana kad sam malo prilegao kroz san sam čuo neku buku, režanje i cvilež. Dok sam došao sebi i ustao, sve je utihnulo.
Izašao sam van i ugledao poklano čitavo stado ovaca, a vučica sva u krvi sjedi i gleda ravno k meni.
Utrčao sam u kuću, uzeo pušku i ubio je na licu mjesta.
Nisam znao što ću s ovcama, pa sam pozvao susjede da ih odnesu dok se meso još nije
pokvarilo i usmrdjelo.
Sklanjanjem ovaca, među njima smo pronašli tri zaklana odrasla vuka i tad sam shvatio što sam učinio!”
Nikad ne procjenjuj ljude i događaje na temelju onoga što vidiš na prvi pogled.