Priča o jednoj učiteljici Novo!
0 preuzimanja
Postoji jedna priča o učiteljici iz osnovne škole. Ime joj je gospođa Thompson.
Jednom prilikom, dok je stajala pred učenicima 5-og razreda prvog dana škole, izjavila je djeci jednu laž. Pogledavši svoje učenike, rekla je kako ih sve podjednako voli.
No, bilo je to nemoguće, jer je u prvoj klupi, zavaljen u svoju stolicu, sjedio mališan imenom Teddy Stoddard. Gđa. Thompson viđala je Teddija godinu ranije i primijetila da se nije puno igrao sa ostalom djecom, odjeća mu je bila neuredna i uvijek je bio prljav.
Teddy je ponekad bio neugodan, što je rezultiralo time da je gđa. Thompson s užitkom markirala njegove ispite debelom crvenom olovkom, križajući papire i konačno, zaokružujući veliko "1" na vrhu.
Škola u kojoj je poučavala gđa. Thompson, zahtijevala je od nje da pregleda sve stare bilješke za svakog učenika; Teddijeve je ostavila za kraj. Ipak, čitajući njegove bilješke, vrlo se iznenadila.
Teddijeva učiteljica iz prvog razreda napisala je "Teddy je vedro i nasmijano dijete. Uredno obavlja zadatke i ima dobro vladanje…svojim prisustvom unosi radost u sredinu".
Učiteljica iz drugog razreda zapisala je: "Teddy je odličan učenik, prijatelji u razredu jako ga vole, ali je on uznemiren zbog toga što mu je majka teško bolesna i život kod kuće mu je stresan". Učiteljica iz trećeg razreda zabilježila je ovo: "Teško ga je pogodila smrt majke. I dalje se trudi dati najbolje od sebe, ali mu otac ne posvećuje previše pozornosti. Ako se uskoro nešto ne poduzme, njegov obiteljski život uvelike će utjecati na njega".
Teddijeva učiteljica iz četvrtog razreda napisala je: "Teddy je povučen i ne pokazuje puno interesa za školu. Nema puno prijatelja i ponekad spava u razredu".
No sada je gđa. Thompson shvatila problem i osjetila se posramljeno.
Osjećala se još gore kada su joj svi učenici donijeli Božićne poklone zamotane u ukrasni papir i šarene vrpce, osim Teddija.
Njegov poklon bio je nevješto umotan u debeli, smeđi papir koji mu je preostao od kupovine.
Gđu. Thompson zaboljelo je kada je morala otvoriti taj poklon pred razredom.
Neka djeca počela su se glasno smijati kada je iz papira izvadila narukvicu od umjetnih dijamanata na kojoj je nekoliko ukrasa nedostajalo i polupraznu bočicu parfema.
Dječji smijeh je utihnuo jer učiteljica se oduševila narukvicom, stavila ju na ruku, i poprskala malo parfema na zglavak.
Teddy Stoddard je ostao u školi par minuta nakon nastave samo da joj kaže: "Gđo. Thompson, danas mirišite baš kao što je moja mama nekada mirisala".
Nakon što su djeca napustila razred, plakala je još sat vremena. Od tada je posebnu pažnju posvećivala Teddiju. Dok je radila s njim, djelovao je kao da mu je um živnuo.
Što ga je više ohrabrivala, on je brže napredovao. Do kraja godine, Teddy je postao jedan od najuspješnijih učenika u razredu i, unatoč laži da će sve učenike podjednako voljeti, Teddy je postao njen "ljubimac".
Godinu dana kasnije, našla je poruku ispod vrata - od Teddija. Napisao je da je ona najbolja učiteljica koju je ikada u životu imao.
Nakon šest godina ponovno je dobila poruku od Teddija. Napisao je da je završio srednju školu, s jako dobrim uspjehom, te da mu je ona još uvijek najbolja učiteljica koju je imao u cijelom svom životu.
Nakon četiri godine, stiglo je sljedeće pismo u kojem je pisao da je nastavio sa školovanjem. Iako je ponekad znalo biti teško, uhvatio se s time u koštac i uskoro će diplomirati kao najbolji student na fakultetu. Ponovio je gđi. Thompson da mu je ona još uvijek najomiljenija i najbolja učiteljica koju je imao cijeli život.
Nakon toga, prošlo je još četiri godine do sljedećeg Teddijevog pisma. Ovog puta, pisao je o svojoj odluci da nakon uspješno završenog dodiplomskog studija, nastavlja još malo dalje sa studiranjem.
Ponovno je naglasio da mu je ona još uvijek najbolja i najomiljenija učiteljica koju je ikada imao. Njegovo ime sada je bilo nešto duže. Stajao je potpis, magistar Theodore F. Stoddard.
Priči još uvijek nije kraj. Kao što već pretpostavljate, sljedećeg proljeća stiglo je još jedno pismo. Teddy piše da je upoznao djevojku i da planiraju vjenčanje.
Otac mu je preminuo prije nekoliko godina, pa je predložio gđi. Thompson da na vjenčanju sjedi na počasnom mjestu rezerviranom za majku mladenca.
Naravno, gđa.Thompson je prihvatila prijedlog. I pogodite što? Nosila je onu narukvicu, istu onu na kojoj je nedostajalo nekoliko lažnih dijamanata.
Pobrinula se i da nosi parfem za kojeg se Teddy sjeća da ga je nosila njegova majka na posljednji Božić koji su proveli zajedno.
Zagrlivši se, dr. Stoddard je šapnuo gđi. Thompson na uho, "Hvala Vam, gđo. Thompson, jer ste vjerovali u mene. Od srca Vam hvala zato jer ste učinili da se osjećam važan i pokazali mi da mogu utjecati na život". Sa suzama u očima, Gđa. Thompson mu je odgovorila: "Ne, Teddy. Ti si bio onaj koji me naučio da mogu utjecati. Nisam znala podučavati sve dok nisam srela tebe ".
| Pregleda: | 938 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
U nekom stanju između jave i sna našao sam se u sobi. Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog kartotečnim ormarima. Ti su me kartotečni ormari podsjećali na one u knjižarama, koji sadrže sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. Ali ti kartotečni ormari, koji su sezali od poda do stropa i sdesna nalijevo dokle god je dosizao pogled, ti kartotečni ormari imali su na sebi sasvim drukčije natpise. Kada sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac s natpisom 'Ljudi koje sam volio'. Otvorio sam ga i počeo prelistavati kartice. Šokiran činjenicom da mi je poznato svako ime, opet sam brzo zatvorio pretinac. I najednom sam točno znao gdje sam, a da mi to nitko nije rekao. Beživotna soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost mojega života. Svaki trenutak mojega života bio je točno zabilježen. I velika i mala djela. Moje vlastito pamćenje nikada ne bi moglo pohraniti sve te informacije.
Prožimali su me čuđenje i radoznalost pomiješani sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj. Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa čak i gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko. Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija sve do neobičnih poput 'Knjige koje sam pročitao', 'Laži koje sam izrekao', 'Utjeha koju sam pružio', 'Ružne riječi upućene braći i sestrama' ili 'Vicevi kojima sam se smijao'. Neki su bili tako točno zapisani da sam se gotovo nasmijao. Drugima se nisam baš mogao smijati: 'Stvari koje sam napravio u ljutnji', 'Proklinjanja roditelja u mislima'.
Nisam se prestao čuditi sadržaju. Često je bilo mnogo više kartica na jednu temu nego što sam strahovao. Ponekad manje nego što sam se nadao. Zapravo me zapanjila količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Zar je moguće da sam te tisuće ili milijune kartica ispisao u 17 godina svojega života? No svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom. Na svakoj je kartici stajao moj potpis.
Kada sam izvukao pretinac s natpisom 'Glazba koju sam slušao', ustanovio sam da su ormari rasli kako bi mogli primiti sav sadržaj. Kartice su bile precizno složene, pa ipak ni nakon mnogo metara nisam stigao do kraja pretinca. Posramljeno sam odustao. Manje zbog kvalitete glazbe, već mnogo više zbog sulude količine vremena koju sam potrošio na slušanje glazbe.
Stigavši do pretinca s natpisom 'Požudne misli', osjetio sam drhtaj kroz cijelo tijelo. Izvukao sam pretinac samo nekoliko centimetara kako bih izvukao karticu. Nisam želio znati koliko je zapravo velik. Prestrašio me detaljno zapisan sadržaj. Osjetio sam slabost uvjerivši se da su i takvi trenuci pohranjeni. Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa. Donio sam odluku. 'Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko nikada ne smije saznati za tu sobu! Moram ih uništiti!'
Jako uzbuđen, izvukao sam pretinac iz ormara. Morao sam ga isprazniti i uništiti kartice. Iako sam uhvatio pretinac za kraj i bacio ga na pod, morao sam ustanoviti da iz njega nije ispala nijedna kartica. Bio sam očajan jer je i moj pokušaj da ih poderem ostao bezuspješan. Utučen i potpuno bespomoćan ugurao sam pretinac natrag na njegovo mjesto. Naslonivši se čelom na ormar, duboko sam uzdahnuo obuzet samosažaljenjem.
A onda sam ga ugledao. Pretinac je nosio natpis 'Ljudi kojima sam prenio evanđelje'. Ručka je bila svjetlija od ostalih - skoro nekorištena. Povukao sam ručku i u ruke mi je pala kutijica, dugačka ni deset centimetara. Kartice koje je sadržavala mogao sam odbrojiti jednom rukom. I onda su mi nadošle suze. Počeo sam plakati. Jecaji su bili tako duboki da mi je cijelo tijelo drhtalo do boli. Pao sam na koljena i plakao. Jecao sam, duboko postiđen onime što sam vidio. "Nitko ne smije saznati za tu sobu. Moram je zatvoriti i sakriti ključ", rekao sam.
Tada sam, uplakanih očiju, pogledao gore. Ugledao sam Ga kako ulazi u sobu. Ne, samo ne On. Ne ovdje. Bilo tko, samo ne Isus. Bespomoćno sam ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice. Nisam mogao podnijeti iščekivanje njegove reakcije. U kratkim trenucima, dok sam ga gledao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srcu. Intuitivno je prišao najgorem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?
Konačno se okrenuo prema meni i sažalno me gledao s druge strane sobe. Bilo je to sažaljenje, ali ono me nije razbjesnilo. Sagnuo sam glavu, sakrio lice u ruke i ponovno zaplakao. Prišao mi je i zagrlio me. Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni riječ. Samo je sa mnom plakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega. 'Ne!' povikao sam i potrčao prema njemu. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je: 'Ne, ne!', dok sam mu uzimao karticu iz ruke. Njegovo ime nije smjelo stajati na tim karticama.
No ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo. Ime 'ISUS' prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i počeo potpisivati sve kartice. Mislim da nikada neću razumjeti kako je to mogao učiniti tako brzo, ali u sljedećem trenutku, činilo mi se, čuo sam kako zatvara zadnji ormar i vraća se k meni.
Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao: 'SVRŠENO JE'.
(Brian Keith Moore)
Sedamnaestogodišnji Brian Moore imao je vrlo malo vremena napisati tekst koji je trebao poslužiti kao podloga za razgovor u učeničkoj molitvenoj skupini. Brian je umro svega nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst, na putu kući od prijatelja. Obitelj Moor uokvirila je taj tekst i objesila ga među obiteljske fotografije. Brianova je majka rekla: 'Mislim da ga je Bog iskoristio da bi dao važnu izjavu. Mislim da je dobro što smo našli tu izjavu i objavili je.' Ona i njezin muž žele mnogima objaviti sinovljev pogleda na život nakon njegove smrti.
Na ulici bijaše sklisko. Da Robert nije u posljednji trenutak priskočio, starica bi pala. Uplašila se, ali se dosta brzo pribrala. - Ti si dobar dječak - reče teško dišući.