Kome pripada ta uvreda? Novo!
0 preuzimanja
što uvrede čine mozgu i srcu
Ovo je priča o jednom duhovnom učitelju, za kojega se vjerovalo da ga nitko ne može uvrijediti. Neki zapadnjak, provokator, čuvši za njega odlučio ga je izazvati. Po dolasku u njegov hram, počeo je čovjeka vrijeđati i ponižavati na razne načine.
Učitelj je međutim ostao u potpunosti pribran, ničim nije pokazao da ga došljakovo ponašanje uznemirava. Ovaj drugi nije mogao vjerovati vlastitim očima i ušima. Kad mu je ponestalo psovki i uvreda upita učitelja: „Razumijem ja te vaše duhovne stvari i kao, nije vas briga što drugi ljudi misle, ali, ja sam te ponizio i uvrijedio, trebaš se naučiti boriti za sebe.” Učitelj je progovorio po prvi put: „Sinko, mogu li ti postaviti samo 2 pitanja?“ „Naravno“, reče čovjek. Tada učitelj reče: „Ako ti meni doneseš poklon, a ja ga ne prihvatim, kome poklon pripada?” Čovjek reče: „Pa, ako ne prihvatiš poklon, onda i dalje pripada meni.” Učitelj potom nastavi: „A sada, sine moj, ako ti meni pružaš samo uvredu, a ja je ne prihvatim, kome ona i dalje pripada?”
autor nepoznat
| Pregleda: | 1022 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
NAJBOLJI PRIJEVOD BIBLIJE kratka poučna priča
Četiri su svećenika raspravljala o vrijednosti različitih prijevoda Biblije.
Jednom od njih je više odgovarao prijevod Kršćanske sadašnjosti zbog kvalitete prijevoda na hrvatski jezik. Drugi se nije složio, tvrdeći da je prijevod Novog zavjeta u Jeruzalemskoj Bibliji bliži grčkom izvorniku.
Treći je objasnio da ga oduševljava neki drugi prijevod...
- A koji prijevod Vama odgovara? – upitali su četvrtoga koji je sve vrijeme šutio, slušajući razloge one trojice.
- Meni se najviše sviđa prijevod moje majke – odgovorio je nakon nekoliko trenutaka razmišljanja.
Trojica svećenika su iznenađeno pogledala kolegu.
- Tvoje majke? - Nismo znali da je tvoja majka prevela Bibliju.
Prevela ju je u život. Svakoga dana svoga života. Bio je to najuvjerljiviji prijevod koji sam ikada vidio.
autor nepoznat
Nema ništa kao što su oči. Nijedno osjetilo se s njima usporediti ne može. Opip je važan, okus je važan, sluh i njuh su važni. No, oči su posebne. Vid je poseban. Oči su doista čudesne. Možda ne toliko kao nekakav tjelesni organ koji ima svoju unutarnju strukturu i zakonitost funkcioniranja, koliko ono što su one u mogućnosti i zbilji.
U posljednje vrijeme sam obuzet razmišljanjem o očima. Gledam ljude u oči. Ne uvijek izravno nego potajice, dokle netko može izdržati, dokle je «granica dobrog ukusa» ili «kulturnog ponašanja». Nekada netremice. Nekada vrlo kratko. Nekada duže. Nekada u tramvaju. Nekada na ulici. Nekada uopće ne gledam. Kakav li svijet taj pogled drugoga čovjeka otkriva? Što oči pokazuju? Optimizam ili pesimizam? Razvaline ili tvorevine? Ljubav ili mržnju? Rat ili mir? Požudu ili nesebičnost? Lukavost ili naivnost? Razigranost ili umrtvljenost? Žalost ili radost? Afirmaciju ili negaciju? Strah ili hrabrost? Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, zamijećuju i primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tomu tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. A slijepcima kadikad oči nisu potrebne da bi vidjeli. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči upijaju i razaraju. One su uviđavne ili nepristojne. One su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini. Možemo tako razmišljati do u beskraj. I nikada nećemo stići do kraja jer nazočimo posvemašnjem misteriju koji se tiče čovjeka i njegovog Stvoritelja? Htio bih samo imati blage oči kao u moje majke. (fra Alojz Ćubelić OP)