Zahvalnost - kratka priča Novo!
0 preuzimanja
Živjela dva pustinjaka u nekoj oronuloj kolibi. Dijelili su jedini sobičak koji su imali. Dane su provodili propovijedajući po okolnim selima.
Jednog dana su zatekli svoj skromni dom razrušen olujom. Od njihove sobice, nije ostalo niti pola prostora, polomljen krevetac... i ništa osim toga...
Mlađi propovjednik, očajan, pade na koljena.
- O Bože! – zavapi. – Kako si nam mogao ovo učiniti! Zašto?! Zar ne vidiš da smo život posvetili tebi, hodamo okolo, govorimo kako si milostiv i pomažeš, a ti dopustiš da nam nevrijeme razruši jedini dom... – vikao je, na koljenima - očajan.
Stariji propovijednik je šutio. Klečeći u tišini, sklopljenih ruku, molio se spokojna izraza lica.
- Kako možeš tako stajati kad nam je pola sobe razrušeno? Kako možeš vjerovati da Bog spašava, nakon ovoga? – upita ga nervozno mlađi propovijednik.
- Sad vjerujem još čvršće - odgovori s osmjehom stariji. I zahvaljujem mu jer nam je ipak ostavio pola sobice. Da Bog ne pomaže, ne bi zatekli ni daske od ove naše kolibe. A nas je ipak, dočekalo pola... Imamo i dalje krov nad glavom, imamo gdje leći... Što više hoćeš?
Tako često uzimamo zdravo za gotovo činjenicu da se budimo: ako se, recimo, probudimo loše volje, muka nam je jer smo slabovoljni, a zaboravljamo dar da smo se probudili, da imamo priliku u tom danu napraviti nešto novo, drugačije, za sebe i svijet.
Naučimo se biti zahvalni na lijepim trenucima, ali i i spokojno živjeti u onim bolnim danima kad nas očaj počinje svladavati.
Korak po korak počnimo živjeti iz zahvalnosti...
autor nepoznat
| Pregleda: | 1056 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
- Kako da se ponašamo prema starim ljudima koji su zli? – upitaše starca neka djeca.
Kako su nastale pustinje
U vrijeme prije ovog vremena zemlja je bila zelena. Posvuda je teklo na tisuće potočića, a oko njih raslo mnogo stabala. Zajedno su rasle smokve, naranče, datulje, limuni. Lav se na livadi igrao s janjetom, a plemena su živjela u miru, jer još ne bijahu upoznala zlo. Na početku vremena Bog je ljudima rekao: »Ovaj rascvjetali vrt pripada vama. Uživajte u njegovim plodovima. Ali pazite! Za svako vaše zlodjelo ja ću na zemlju baciti zrno pijeska, a pijeska bi moglo biti toliko da prekrije sve zelenilo, drveće i potoke.«
[caption id="attachment_20633" align="aligncenter" width="504"]
karavana u pustinji[/caption]
Ljudi su dugo poštivali Božju zapovijed, sve dok se jednoga dana nisu dvojica beduina posvađala oko neke deve. Kad je pala prva ružna riječ, Bog je na zemlju bacio zrno pijeska, no to nitko nije ni primijetio. Za ružnim riječima slijedila su djela, pa je palo mnoštvo zrnaca. Stvarale su se hrpe jedna za drugom. Ljudi su se začuđeno zaustavljali i promatrali. »Što je to?« – pitali su Gospodina. »Plod vaših zlodjela!« – odgovori Bog. »Svaki put kad učinite nepravdu, kad dignete ruku na brata, kad slažete i prevarite… zrnce pijeska past će na vaš vrt. Nastavite li tako, pijesak će prekriti cijelu zemlju.« Ljudi su se na to smijali. »Kad bismo bili i najveći zločinci, ni za milijun godina nas ne bi ugrozila ta sitna zrnca.« Ljudi su se svađali, tukli, varali jedni druge, plemena su ratovala. Pijesak je prekrivao pašnjake i oranice, zatrpani su mnogi potoci, a stoka je morala ići sve dalje u potragu za hranom. Tako je nastala pustinja. Plemena su lutala među dinama žaleći za davno izgubljenim rajem. Ponekad su sanjali da usred pustoši vide zelena prostranstva, plava jezera, cvjetne livade. Takva priviđenja nazivali su fatamorganom. Samo ondje gdje su se ljudi držali Božje zapovijedi i danas postoje palme i čisti izvori, pijesak ih ne može zatrpati, nego ih samo okružuje, kao što more okružuje otoke. Putnici ta mjesta nazivaju oazama i tu se zaustavljaju da se odmore, prisjećajući se riječi što ih je Gospodin izrekao plemenu: »Nemojte moj zeleni svijet pretvoriti u beskrajnu pustoš.«
Marokanska legenda