Sedam štapova - priča o slozi Novo!
0 preuzimanja
Imao otac sedam sinova, sedam svađalica. Svađajući se zanemariše sav kućni posao i sve im pođe naopako.
Bilo je sebičnih i zlobnih susjeda koji su se radovali njihovom svađanju i njihovu neslogu okretali su u svoju korist.
Videći neslogu među svojom djecom, otac se strašno zabrinuo. Jednog dana skupi sinove oko sebe, pa im pokaza sedam štapova povezanih u jedan snop i reče:
- Koji od vas ovaj snop prelomi, onome ću dati deset dukata.
Sedam sinova pokuša prelomiti snop: probali su ovako i onako, i nakon niza apokušaj svaki reče da ne može.
A otac će im na to: - Čudim se da ne možete, a štapove je sasvim lako prelomiti.
On odveza konop kojim je snop bio vezan, štapovi se razmakoše i on gotovo bez napora slomi jedan po jedan prelomi
Sinovi su se nasmijali: - E, to je lako! To bi moglo i malo dijete!
Otac reče: - Evo vam, sinovi moji, slike i prilike vaše. Ne budete li zajedno, vi ste kao ovih sedam štapova koje, kao što ste sami rekli, može slomiti i malo dijete.
prema: http://zanimljive1.blogspot.com
| Pregleda: | 1011 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Zašto trčimo? Stvarno, to je pitanje. Zašto baš mi, ljudi ovog vremena? Koliko puta sam čuo, a i vi ste zacijelo čuli, da nekad nije bilo trke, da su ljudi živjeli spokojnije. Zašto?
Živimo u svom vremenu. A svako vrijeme ima svoju značajku. Oni koji se bave razvrstavanjem doba ljudske povijesti, koja nije ništa drugo nego hod čovjeka kroz vrijeme, vele da smo u doba koje bi se moglo nazvati kompjutersko doba. Tuđica computer znači na hrvatskom «računalo». U doba smo računala. A račun i broj idu skupa. Uistinu, doba – to je čovjek u svom vremenu. Ovo doba je doba broja i čovjeka koji broji. Broji novce i knjige, broji prijatelje i uspjehe, broji slike i poslove, broji dane i godine, broji predmete i odlikovanja, broji pripadnosti i diplome, broji i broji. I pomalo i sam postaje broj. Bilo zato što je predmet nečijeg, susjedova brojenja, bilo da mu je brojenje postalo oblikom mišljenja. I od svih djelatnosti najbolje, možda čak i jedino, znade računati. I kao što si je onaj svetac postavljao pitanje prije svakog čina i pred svakom odlukom «Što to znači za vječnost – Quid hoc ad aeternitatem?», on si postavlja pitanje: «Kakvog imam računa u tome?» A Isus? On koji je došao da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju, što on veli, odnosno što oni vele koji su ga sretali i gledali kako hoda ovom zemljom? Rekli su: «Sve je dobro učinio» (Mk 7,37). Ne govore o količini njegovih djela nego o kakvoći. Ne vele da je puno učinio već da je sve što je učinio – dobro učinio. Kako je on sam rekao da nam je primjer dao, dao nam je zapravo ključ za život. Njegov ključ nije količina već kakvoća. Sve čini dobro. Život se ne ispunjava količinom već kakvoćom. Isus nije prošao zemaljsku kuglu, niti je proživio mnogo godina. A učinio je djela koja su obišla zemlju i pridobila priznanje u vremenu. Budem li opet sreo na Via del corso oca Raquea, reći ću mu da na njegovo pitanje zašto trčimo slutim odgovor.
(Ivan Golub)
Čekaonica je bila puna ljudi koji su čekali liječnički pregled. Stariji gospodin ustane i priđe šalteru. Uljudno reče:
Gospođo ja sam naručen za deset sati, ali uskoro će jedanaest.