Razoreni bambus Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom prekrasan vrt, koji se prostirao na zapadu zemlje usred velikog kraljevstva.
Gospodar vrta običavao bi u njemu šetati za dnevne žege.
Najljepše i najdraže od svega cvijeća i drveća, bilja i raslinstva bilo mu je plemenito bambusovo stablo.
Jednoga dana gospodar se zamišljen približio svom ljubljenom stablu i s osjećajem velikog poštovanja bambus je priklonio svoju snažnu glavu k zemlji.
Gospodar mu reče: "Dragi bambuse potreban si mi".
Čini se da je došao dan nad danima, dan za koji je stablo bilo stvoreno.
Bambus tiho odvrati. "Gospodaru, spreman sam. Upotrijebi me kako hoćeš."
"Bambuse, moram te obrezati da bi te mogao upotrijebiti", reče ozbiljno gospodar.
"Mene obrezati? Mene koga si gospodaru, učinio najljepšim u svom vrtu! Ne, molim te, to ne!
Pa upotrijebi me na svoju radost, gospodaru, ali molim te, nemoj me osakatiti!"
"Dragi moj bambuse, ako te ne obrežem, ne mogu te upotrijebiti", odgovori gospodar još ozbiljnijim glasom.
U vrtu je sve utihnulo. Vjetru je zastao dah. Polako prignu bambus svoju veličanstvenu glavu.
"Gospodaru ako me ne možeš upotrijebiti a da me ne obrežeš, onda učini sa mnom kako želiš, obreži me."
"Dragi moj bambuse, ali moram odrezati i tvoje lišće i tvoje grane."
"Ah, gospodaru, poštedi me toga! Uništi moju ljepotu ali barem mi ostavi lišće i grane."
"Ako ti ih ne odsječem, ne mogu te upotrijebiti."
Sunce sakri svoje lice. Vrabac prestrašeno otprhnu. A bambus dršćući pred onim što mu prijeti reče posve tiho: "Gospodaru odsjeci ih."
"Moj bambuse, moram te još više ražalostiti. Moram te rascijepiti po sredini i izvaditi ti srce.
Ako to ne učinim, ne mogu te upotrijebiti."
Bambus se sada prignu do zemlje. "Gospodaru, reži i cijepaj."
Tako odreza gospodar vrta bambus, ukloni mu grane, skinu lišće, raskoli ga po sredini i izdubi mu srce.
Onda gospodar odnese bambus tamo gdje je usred suhih polja ključao izvor svježe, pjenušave vode.
Ondje položi oprezno svoj ljubljeni bambus na tlo.
Jedan kraj posječena stabla spoji s vrelom a drugi je kraj vodio do kanala u polju.
Izvor zapjeva dobrodošlicu, i svijetla, blistava voda veselo nahrupi kroz raskoljeno bambusovo tijelo u kanal i poteče na suha polja koja su je toliko očekivala.
A onda posade rižu. Dani su prolazili, usjev krenu, uzraste i dođe doba žetve.
I nekoć tako veličanstveno stablo posta velikim blagoslovom. Dok još bijaše veliko i lijepo, raslo je samo za sebe i radovalo se vlastitoj ljepoti. No kad je sebe žrtvovalo, postalo je kanalom koji je gospodar upotrijebio da oplodi svoju zemlju
George Dell Britt
| Pregleda: | 1165 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 11. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jednog se dana sokol obruši na skupinu malih ptića i učini pokolj. Preneražena majka tih ptića požalila se kralju šume.
Ovce su, kao što svi znaju bijele. Ali u jednom stadu, pored bijelih ovaca našla se jedna crna kao ugljen.
Kad bi prolazila poljem rugali su joj se: „Ti si crna ovca! Sramotiš nas. Zbog tebe naše stado izgleda kao bijelo platno koje ima crnu mrlju na sebi.“
Stalno je slušala prigovore: „Kakva si to? Zašto nisi bijela poput nas? Odlazi! Ti si nevrijedna!“
Riječi su na krhka leđa crne ovce padale kao kamenje. Bila je očajna. Kako više nije mogla podnositi izrugivanje i mučenje otišla je u brda - sama. Barem ću moći u miru pasti i odmarati se u hladu, mislila je.
Ali ni u brdima nije živjela u miru.
Sa svakim zalaskom sunca, kad se na brda spuštala noć, čula je životinje kako govore: „Kako ova živi? Uvijek je sama.“
Jedne večeri, suznih je očiju crna ovca gledala u daljinu tražeći sklonište.
Ugledala je špilju osvijetljenu slabašnim svijetlom.
Odspavat ću unutra, pomislila je i potrčala. Trčala je kao da je netko progoni.
„Tko si?“ upitao ju je jedan glas na ulazu.
„Ja sam ovca koju nitko ne voli – crna ovca. Izbacili su me iz stada.“
„I mojoj ženi i meni isto se dogodilo. Ni za nas nije bilo mjesta u svratištu, zato smo se sklonili ovdje. Ja sam Josip, a ovo je Marija. Upravo je rodila dječaka.“
Radost je obuzela crnu ovcu. Prva će vidjeti Isusa. Prva od svih.
„Hladno je, dopustite mi da se približim i da ugrijem Dijete.“
Marija i Josip se pogledaše i nasmiješiše.
Ovca se približila što je bliže mogla djetetu i grijala ga svojom toplom vunom.
Dijete se probudilo i šapnulo joj na uho: „Došao sam baš zbog takvih kao što si ti. Došao sam zbog izgubljenih ovaca.“
Ovca je radosno zablejala, a anđeli na nebesima zapjevaše „Slava na visini Bogu a na zemlji mir stvorenjima njegovim.“
Isus je Ljubav koja spašava.
Slavimo blagdan Božje ljubavi prema ljudima i sjetimo se onih koji su daleko od Njegove ljubavi jer ima puno ljudi koji su ogorčeni zato što im mi nismo pružili ruku.
Susret s Isusom na Božić dati će nam snagu da srušimo sve barijere: straha, antipatije, osjećaja nadmoći prema drugima.