Svom snagom Novo!
0 preuzimanja
Otac je promatrao svog sinčića kako pokušava premjestiti oveću vazu s cvijećem. Mališan se trudio, naprezao, mrmlljao, ali nije ju uspio pomaknuti.
"Jesi li upotrijebio sve svoje snage?" upita ga otac.
"Jesam", odgovori dječačić.
;Nisi", odvrati mu otac, "jer nisi pozvao mene da ti pomognem!"
Moliti znači upotrijebiti "sve" svoje snage. | Pregleda: | 1831 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Jedna greška na ženi
Bog je načinio ženu šestoga dana, radeći prekovremeno. Došao je anđeo i pitao ga: “Zašto trošiš tako puno vremena na nju?” I Bog odgovori: “Jesi li vidio što sam joj joj sve dao, specifikaciju prema kojoj ju oblikujem?" “Mora znati prati, ali ne smije biti od plastike.
Čišćenje
Bog ti je dao dar života. Na samom početku udahnuo ti je besmrtnu dušu, zazvao te imenom i rekao: "Volim te, dijete moje."
I tako čovjek raste, poput prekrasnog stabla, na mjestu koje mu je povjereno i u okolnostima koje ne može birati. U što će se prometnuti to ljubljeno Božje dijete?
Čuješ li, svakog jutra Božji šapat struji u zrakama sunca:
"Volim te, dijete moje."
Svaku večer zvijezde trepere bez obzira vidimo li ih ili ne.
To nas Bog pokriva ogrtačem mirnog i okrepljujućeg sna.
Prolaze dani. Pomalo se naviknemo na Božje darove i postajemo svjesni svojih mogućnosti.
Zaboravljamo da smo sve što imamo primili od Boga. Počinjemo borbu za svoj ego i svoje ciljeve.
Uz mnogo truda postižemo svoje ciljeve. Postajemo uspješni u društvu ali ambicijama nikad kraja...
Tako lako nam se dogodi pa precijenimo svoje mogućnosti.
Ali mi smo snažni i možemo učiniti sve što želimo. Mi smo slobodni i porušit ćemo sve zapreke koje su pred nama.
I dokle tako.....nitko od nas ne zna.
A Bog?.... On je naša tradicija - nećemo ga potpuno zaboraviti.
"Što se to događa? Zašto mi oduzimaju život? O Bože, gdje si?" Patnja je neizbježna.
Doći će prije ili poslije... Bilo kao bolest, poteškoće u obitelji, zajednici ili društvu.
Tek u boli čovjek počinje svoje čišćenje.
Otvara mu se dimenzija duha i njegovog dubokog, potpunog ispunjenja u Bogu.
Kada čovjek jednom shvati da je patnja poput vrata u njegovu nutrinu, počinje čitati znakove koje mu Bog daje.
"Na mene si ruku svoju stavio." Ps 139
"Odlučio si, Bože, otvoriti oči duše kojima još nisam progledao."
"O Bože, zar nije bilo dovoljno, zašto vatra? Što će od mene ostati?"
"Ne boj se, dijete moje. Tvoj život ima smisla. Kroz vatru, podarit ćeš ljudima oko sebe toplinu - ljubav. Jer iz ljubavi si stvoren i po njoj ti je dan život.
Konačno, i vrata u vječnost jesu LJUBAV."
Svi smo pepeo i prah, ali Bog nije tu učinio kraj. Jednom ti je dao neumrlu dušu i pozvat će te šapatom: "Volim te, dijete moje. Dođi u moj dom."
autor nepoznat
Bog ti je dao dar života. Na samom početku udahnuo ti je besmrtnu dušu, zazvao te imenom i rekao: "Volim te, dijete moje."
I tako čovjek raste, poput prekrasnog stabla, na mjestu koje mu je povjereno i u okolnostima koje ne može birati. U što će se prometnuti to ljubljeno Božje dijete?
Čuješ li, svakog jutra Božji šapat struji u zrakama sunca:
"Volim te, dijete moje."
Svaku večer zvijezde trepere bez obzira vidimo li ih ili ne.
To nas Bog pokriva ogrtačem mirnog i okrepljujućeg sna.
Prolaze dani. Pomalo se naviknemo na Božje darove i postajemo svjesni svojih mogućnosti.
Zaboravljamo da smo sve što imamo primili od Boga. Počinjemo borbu za svoj ego i svoje ciljeve.
Uz mnogo truda postižemo svoje ciljeve. Postajemo uspješni u društvu ali ambicijama nikad kraja...
Tako lako nam se dogodi pa precijenimo svoje mogućnosti.
Ali mi smo snažni i možemo učiniti sve što želimo. Mi smo slobodni i porušit ćemo sve zapreke koje su pred nama.
I dokle tako.....nitko od nas ne zna.
A Bog?.... On je naša tradicija - nećemo ga potpuno zaboraviti.
"Što se to događa? Zašto mi oduzimaju život? O Bože, gdje si?" Patnja je neizbježna.
Doći će prije ili poslije... Bilo kao bolest, poteškoće u obitelji, zajednici ili društvu.
Tek u boli čovjek počinje svoje čišćenje.
Otvara mu se dimenzija duha i njegovog dubokog, potpunog ispunjenja u Bogu.
Kada čovjek jednom shvati da je patnja poput vrata u njegovu nutrinu, počinje čitati znakove koje mu Bog daje.
"Na mene si ruku svoju stavio." Ps 139
"Odlučio si, Bože, otvoriti oči duše kojima još nisam progledao."
"O Bože, zar nije bilo dovoljno, zašto vatra? Što će od mene ostati?"
"Ne boj se, dijete moje. Tvoj život ima smisla. Kroz vatru, podarit ćeš ljudima oko sebe toplinu - ljubav. Jer iz ljubavi si stvoren i po njoj ti je dan život.
Konačno, i vrata u vječnost jesu LJUBAV."
Svi smo pepeo i prah, ali Bog nije tu učinio kraj. Jednom ti je dao neumrlu dušu i pozvat će te šapatom: "Volim te, dijete moje. Dođi u moj dom."
autor nepoznat