Liberalan odgoj uzrok depresije Novo!

0 preuzimanja

psiholozi predviđaju da će današnja djeca za 15 godina biti odrasli depresivci, i to najviše zbog popustljivosti i lažne liberalnosti u odgoju koji provode njihovi roditelji

dijete_protestDa su današnja djeca razmažena - priznaje većina roditelja. »Kad će biti razmažena, ako ne u djetinjstvu«, opravdava se jedna majka. »Zašto ne bih svom vlastitom djetetu omogućila sve što mogu«, kaže druga. »Ionako će je život kasnije lupiti po glavi«, smatra jedan otac. Međutim, upozoravaju stručnjaci, pokazuje se da popustljivi odgoj nije bezazlen! »Prema predviđanjima, 2020. depresija će postati najčešći razlog javljanja liječniku u svijetu. Bit će to upravo zbog generacije današnje djece kojoj je sve dopušteno«, upozorava doc. dr. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Odgoj bez granica stvara djecu bez oslonca. Dijete koje može sve gubi motivaciju, nema se čemu veseliti. Također, nesposobno je uživjeti se u tuđu poziciju i niske je emotivne inteligencije, bez čega nema sretnog suživota s partnerom, kolegama, ljudima općenito... »Današnji roditelji uče djecu da je najvažnije da oni zadovolje svoja mala načela, uče ih da se ne trebaju ni za što žrtvovati. Ali tako ih izdvajaju od drugih ljudi i osamljuju«, tvrdi psihologinja Jokić-Begić. Žrtvovanje je potrebno u braku, roditeljstvu, na poslu. Ono nije znak slabosti nego snage. Ipak, moderni roditelji uče djecu da moraju biti probojna i neosjetljiva na potrebe drugih ljudi. U svojoj namjeri da im olakšaju život, nisu svjesni da njihova djeca tako postaju nesretna. Ključno je pitanje kako sve to počinje i - kako to izbjeći. U kaotičnoj svakodnevici često nije lako razlučiti pravilan od pogrešnog postupka, kad djetetu stvarno moramo reći »ne«, a kad mu ipak smijemo popustiti. Tako, na primjer, u dućanu često možemo čuti majku kako govori djetetu, koje je uzelo nešto s police: »Vrati to! Moraš to vratiti. Ako budeš dobar, kupit ću ti slatkiš«. Poruka djetetu bila je jasna i glasna: »Ako pokušaš napraviti nešto loše i zaustaviš se kad ti ja to kažem, bit ćeš nagrađen«. Psiholozi to zovu operantna reakcija, što je pojam glasovita psihologa B. F. Skinnera, koji je ustanovio da može naučiti životinju da čini što god on želi ako nagradi to ponašanje dovoljno puta. Djeca su mala ljudska bića, ali uče na isti način, pa ako roditelj nagrađuje nepoželjno ponašanje - dijete će se upravo tako i ponašati, očekujući svoj slatkiš!

djecak_ilustracija Drugo je i vrlo složeno pitanje zašto to roditelji rade. »Čini se da je korijen roditeljske popustljivosti u tome što su djeca danas u središtu pozornosti, te u uvriježenu stajalištu da tradicionalan, autoritativan odgoj nije dobar. Počelo je još 1946. knjigom američkog pedijatra dr. Benjamina Spocka »Odgoj i njega djeteta«, koji je pisao da djeci treba pustiti da rade što žele - jer ona znaju što je najbolje za njih. U praksi to obično izgleda ovako: »Ne želiš jesti špinat? Dobro, jest ćeš nešto drugo«. Pa mališan ubrzo neće ni mrkvicu niti grašak... i jeo bi samo hamburgere i hot dog... Ima jedna dobra stara poslovica - djecu treba gledati a ne slušati. Ona ne trebaju biti u središtu pozornosti, ni u obitelji niti u javnosti. Ali danas je tako. Sve mora biti za djecu, ali to ne znači ni da su voljena niti da ih se pravilno priprema za zrelost. Trošimo mnogo vremena brinući o svakom djetetovu hiru tako da često ne uspijemo osigurati najvažnije - ljubav i disciplinu, zaboravljenu odgojnu vještinu. »S djecom je slično kao s pripravnicima na poslu«, tvrdi Tanja Pureta, psihologinja i direktorica tvrtke Ramiro. »Pokazalo se da pripravnici koji odmah dobiju važne zadatke i punu odgovornost ne svladaju dobro posao. Pripravniku je potrebno vodstvo, demokracija mu ne koristi«, ističe psihologinja Pureta, povlačeći paralelu s djecom. Isto tako, kako dijete može odlučivati kad nema znanje i sposobnosti za to? Dvogodišnjak nema kognitivne sposobnosti koje bi mu omogućile da shvati roditeljska objašnjavanja. Roditelj je tu da odlučuje za njega i pomalo mu širi krug slobode, naročito kako se približava pubertet. I unatoč tvrdnji da su »djeca kao cvijeće, da ih moramo pustiti da cvjetaju«, dijete kojem je dopušteno da vrišti dok svima oko njega ne puknu bubnjići, zahtijeva da mu roditelji budu vodiči. Isto vrijedi za djecu koja imaju nekontrolirane napadaje bijesa ili su nepristojna u javnosti. Roditelji mališana dovedu u restoran i očekuju da bi svi drugi trebali trpjeti njegovu vrisku, dovedu ga u dućan i dopuštaju mu da trči gore-dolje i da bude bezobrazan prema prodavačima. Problem nije dijete nego roditelji. Možda ste i sami bili svjedokom situacije kad majka lovi dijete koje je neoprezno pretrčalo cestu, vrišteći: »Što je tebi, zar ne shvaćaš da te mogao pogaziti automobil«. Majka je izvan sebe. Ali poruka koju mu je poslala bila je: »Ja sam izvan sebe i ti nisi siguran«. Poruka koju nije poslala, ali koju je dijete trebalo čuti, bile bi tiho i pouzdano izgovorene riječi: »Stoj tu kraj mene.

djevojcica

Djecu treba učiti odgovornosti? »Roditelj u svakom trenutku mora biti odgovoran za svoju djecu, a to iziskuje veliki napor. Mnogo puta ostanem bez daha zbog truda koji zahtijeva svakodnevna briga za djecu. Ipak, nije mi to teško, jer najvažnije je da ona izrastu u samostalne i sretne osobe«, kaže nam Dijana Kovačević, 37-godišnja Zagrepčanka, mama osmogodišnje djevojčice i 16-godišnjeg dječaka, djelatnica Herbalifea. Prema njezinu mišljenju, popustljivi roditelji idu linijom manjeg otpora, najčešće zbog vlastite komocije, ali to nije dobro za djecu, jer »ako ih ne naučimo odgovornosti u ranijoj dobi - grdno smo pogriješili«. »Zakinuli smo vlastitu djecu i poslije ćemo ih morati gledati kao frustrirane i neostvarene ljude, a to je najveća patnja za roditelje«, upozorava Dijana Kovačević. Ipak, ona nije pobornica prestrogog odgoja. Smatra da djeci, prije svega, treba biti prijatelj. »Kome će se dijete povjeriti ako ne svome ocu ili majci?«, pita se. Unatoč tomu smatra da nema i ne smije biti pregovaranja o školi i drugim važnim područjima u životu. Pogotovo u današnje vrijeme kad su se kriteriji povisili i tempo života ubrzao. »Rekla sam sinu koji polazi drugi razred gimnazije: 'Ti ćeš raditi u Europskoj uniji i morat ćeš zadovoljavati europske kriterije. Ne možemo pregovarati o znanju«.

Nataša Vlašić www.vjesnik.hr

Pregleda: 1068 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 30. 11. -0001.

Slični dokumenti

Molitva u noći
Molitva u noći

Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'

Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.

molitva_noc

Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.

Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.

Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.

Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!

Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.

Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.

Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.

Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.

don Branko Sbutega - skac

Sve što trebam znati naučio sam još u vrtiću
Sve što trebam znati naučio sam još u vrtiću

vrtic_ilustracija   Sve što trebam znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.     A evo što sam ovdje naučio: - Sve podijeli s dugima! - Igraj pošteno! - Ne tuci ljude! - Svaku stvar vrati gdje si je našao! - Počisti za sobom! - Ne uzimaj što nije tvoje! - Kad nekoga povrijediš, ispričaj se! - Peri ruke prije jela! - Pusti vodu u zahodu! - Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi! - Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo. - Svakog poslijepodneva odspavaj! - Kad iziđeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svoga druga! - Ne zaboravi da čudo postoji! (Robert Fulghum - "Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću")

Zanimljivosti

Brazilac Cafu, jedini nogometaš u povijesti koji je igrao u čak tri finala World Cupa, pravim imenom je Marcos Evangelista de Moraes.

Humor

Ivica se žali liječniku: “Doktore, pričam u snu.” “Pa to nije strašno.”- odgovori liječnik. “Kako nije kad mi se cijeli razred smije.”

Poslovice

Ne idi utabanim putem. Umjesto toga kreni tamo gdje puta nema i ostavi trag. (Anoniman)