Dječje pismo upućeno Bogu Novo!

Oči

Nema ništa kao što su oči. Nijedno osjetilo se s njima usporediti ne može. Opip je važan, okus je važan, sluh i njuh su važni. No, oči su posebne. Vid je poseban. Oči su doista čudesne. Možda ne toliko kao nekakav tjelesni organ koji ima svoju unutarnju strukturu i zakonitost funkcioniranja, koliko ono što su one u mogućnosti i zbilji.

U posljednje vrijeme sam obuzet razmišljanjem o očima. Gledam ljude u oči. Ne uvijek izravno nego potajice, dokle netko može izdržati, dokle je «granica dobrog ukusa» ili «kulturnog ponašanja». Nekada netremice. Nekada vrlo kratko. Nekada duže. Nekada u tramvaju. Nekada na ulici. Nekada uopće ne gledam. Kakav li svijet taj pogled drugoga čovjeka otkriva? Što oči pokazuju? Optimizam ili pesimizam? Razvaline ili tvorevine? Ljubav ili mržnju? Rat ili mir? Požudu ili nesebičnost? Lukavost ili naivnost? Razigranost ili umrtvljenost? Žalost ili radost? Afirmaciju ili negaciju? Strah ili hrabrost? Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, zamijećuju i primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tomu tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. A slijepcima kadikad oči nisu potrebne da bi vidjeli. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči upijaju i razaraju. One su uviđavne ili nepristojne. One su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini. Možemo tako razmišljati do u beskraj. I nikada nećemo stići do kraja jer nazočimo posvemašnjem misteriju koji se tiče čovjeka i njegovog Stvoritelja? Htio bih samo imati blage oči kao u moje majke. (fra Alojz Ćubelić OP)

Bog (ne) odgovara na molitve Jedini preživjeli brodolomac našao se na malom, nenaseljenom otoku. Žarko se molio Bogu da ga spasi i svaki dan bi gledao prema horizontu nailazi li netko da mu pomogne. Umoran i obeshrabren počeo je graditi kolibu kako bi se imao gdje skloniti od nevremena. Jednoga dana, kad je otišao tražiti nešto za jelo –primijeti veliki dim koji se prema nebu uzdizao iz njegove kolibe. Bio je strašno ljut i tužan. Bože, kako si mi ovo mogao učiniti?! Rano, sljedećega dana, probudio ga je zvuk brodskoga motora koji se približavao otoku. Ali... – upitao je ljude koji su ga došli spasiti – kako ste znali da sam tu?! Vidjeli smo tvoje dimne signale! NEMOJ SE OBESHRABRITI KAD TI NEŠTO POĐE PO ZLU. SJETI SE: TO BI MOGLI BITI „DIMNI SIGNALI“ I MILOST BOŽJA... autor nepoznat