Brat - poučna priča o darivanju Novo!

Čovjek: „Oče naš, koji jesi na nebesima...“

Bog: „Da?“ Čovjek: „Ne smetaj me! Vidiš da molim.“ Bog: „Ali zvao si Me.“ Čovjek: „Zvao? Nikog ja nisam zvao. Samo molim: „Oče naš koji jesi na nebesima...“ Bog: „Evo opet!“ Čovjek: „Opet što?“ Bog: „Pa zvao si Me. Rekao si: „Oče naš koji jesi na nebesima...“ Evo Me. Što hoćeš?“ Čovjek: „Ali ja nisam ništa time mislio. To je samo svakodnevna molitva, shvaćaš? Ja redovito molim „Oče naš“. Od toga se bolje osjećam. To je kao kad obaviš neku dužnost pa se bolje osjećaš.“ Bog: „No dobro. Nastavi.“ Čovjek: „Sveti se ime Tvoje...“ Bog: „Čekaj! Stani! Što si time mislio?“ Čovjek: „Mislio čime?“ Bog: „Pa s tim „Sveti se ime Tvoje...“ Čovjek: „Pa to znači... to znači... O Bože, ja pojma nemam što to znači. Otkud bih ja to znao? Pa to je samo dio molitve. Nego, kad smo već kod toga – a što to zapravo znači?“ Bog: „Znači – budi štovan, svet, uzvišen...“ Čovjek: „Čuj, pa to ima smisla. Zapravo nikad prije nisam razmišljao što znači 'Sveti se ime Tvoje'.“ Bog: „Dobro, nastavi.“ Čovjek: „Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji...“ Bog: „Ti to stvarno misliš?“ Čovjek: „Naravno, zašto ne?“ Bog: „A što poduzimaš u tom pogledu?“ Čovjek: „Poduzimam? Pa... ništa, valjda. Ja sam mislio da bi bilo lijepo da imaš sve pod kontrolom tu dolje kao što imaš tamo gore.“ Bog: „A da li imam pod kontrolom tebe?“ Čovjek: „Pa, ja idem u crkvu.“ Bog: „Ne pitam te to, nego što ćemo s tvojim pljuvanjem po bližnjima? To ti je ozbiljan problem, znaš. Pa onda, način na koji trošiš novac – samo na sebe?! A da ne govorim o filmovima koje gledaš...“ Čovjek: „Čekaj! Stani malo! Što si se okomio na mene? Nisam ja ni bolji ni gori od drugih koji idu u crkvu.“ Bog: „Oprosti. Mislio sam da hoćeš da 'bude volja Moja'. A ako je to cilj, onda treba početi od onih koji to mole. Kao na primjer – od tebe.“ Čovjek: „Slušaj, Bože, moram završiti s ovim. Ovo već traje mnogo dulje nego obično.“ Bog: „No dobro, hajde.“ Čovjek: „Kruh naš svagdanji daj nam danas...“ Bog: „Trebao bi malo popustiti s tim 'kruhom'. Predebeo si.“ Čovjek: „Ma čekaj malo, što je ovo? Dan za kritiku? Ja lijepo krenem obaviti svoje svakodnevne vjerske dužnosti, a Ti iz čistog mira ovako baneš i počneš me podsjećati na moje manjkavosti.“ Bog: „Molitva je opasna stvar. Mogao bi se zbilja promijeniti. To ti cijelo vrijeme pokušavam objasniti. Zvao si Me i evo Me. Tu sam. Nastavi moliti. Da čujem sljedeći dio tvoje molitve.“ Čovjek: „Strah me je.“ Bog: „Strah!? Čega!“ Čovjek: „Znam što ćeš reći.“ Bog: „Hajde, provjeri me!“ Čovjek: „Oprosti nam duge naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim...“ Bog: „A što je bilo s Ivanom?“ Čovjek: „Evo, vidiš! Znao sam! Znao sam da ćeš i njega odnekud izvući! Bože, zašto govori laži o meni? Zašto širi priče o mojoj obitelji? Nikad mi nije vratio dug. Zakleo sam se da ću s njim izravnati račune!“ Bog: „A tvoja molitva? Što ćemo s tvojom molitvom?“ Čovjek: „Pa, nisam mislio ozbiljno.“ Bog: „No, bar priznaješ. Ali nije ti baš neki štos vući okolo taj gorki teret u sebi, zar ne?“ Čovjek: „Ne, ali osjećat ću se puno bolje kad izravnam račune s tim susjedom.“ Bog: „Nećeš se osjećati bolje, nego gore. Osveta nije slatka. Pomisli samo kako si već nesretan. No, Ja to mogu promijeniti.“ Čovjek: „Možeš? Kako?“ Bog: „Ti oprosti njemu, a Ja ću onda oprostiti tebi. Tada će mržnja i grijeh biti njegov problem, a ne tvoj. Ti ćeš naći mir u srcu.“ Čovjek: „Ma da, u pravu si. A i više nego što se želim osvetiti njemu, želim biti OK s tobom... (uzdah). No dobro, opraštam mu. Kad malo bolje razmislim, njemu je naprosto suđeno da bude bijedan i odvratan. Svakome tko ide naokolo i čini ljudima svinjarije koje on radi, treba pomoći da se izvuče iz toga. Pokaži mu nekako pravi put.“ Bog: „Evo vidiš! Super! I kako se sad osjećaš?“ Čovjek: “Hmm... Pa, nije loše, nije uopće loše. Zapravo – super! Vidiš, možda danas prvi put što znam neću morati opet ići sav napet u krevet? Možda od sada neću biti tako umoran jer se nisam uspio dovoljno odmoriti?“ Bog: „Nisi još gotov sa svojom molitvom. Nastavi.“ Čovjek: „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.“ Bog: „Dobro, dobro. Učinit ću to. Samo se ne dovodi u situacije u kojima možeš pasti u napast.“ Čovjek: „Što pod time misliš?“ Bog: „Pa, recimo, ne pali televiziju kad znaš da trebaš obaviti još neke druge stvari. Isto tako, što se tiče vremena koje provodiš s prijateljima u kafiću, ako ne možeš utjecati na razgovor da ide u pozitivnom smjeru, možda bi trebao još jednom razmisliti o vrijednosti takvog prijateljstva... Također, ne bi se trebao 'natjecati' i uspoređivati sa susjedima i prijateljima. I, molim te, nemoj Me koristiti kao izlaz za nuždu.“ Čovjek: „Ne razumijem ovo zadnje?!“ Bog: „O, znaš ti, znaš. Učinio si to već sto puta. Uvališ se u neprilike i onda dotrčiš k meni vičući: 'O Bože, pomozi mi da se izvučem iz ove frke i obećavam Ti da to više nikad neću učiniti!' Sjećaš se nekih takvih nagodbi koje si pokušao napraviti sa Mnom?“ Čovjek: „Da, Bože, sjećam se. Zbilja se sramim.“ Bog: „No, hajde, završi svoju molitvu.“ Čovjek: „Amen.“ Bog: „Da li znaš što to znači?“ Čovjek: „Ne, ali volio bih znati. Želio bih Ti ugoditi. Vidim kakvu sam zbrku napravio od svog života. I vidim kako bi bilo super da postanem jedan od Tvojih sljedbenika.“ Bog: „Upravo si odgovorio na svoje pitanje.“ Čovjek: „Da?“ Bog: „E pa sad, kad su neki od starih grijeha izvučeni na površinu i uklonjeni, teško je naći riječi da se opiše što sve možemo zajedno.“ Čovjek: „Bože, hajde da vidimo što možemo načiniti od mene, važi?“

Amen

dr. fra Anđelko Domazet

Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno ocrtava naše zanose i naše posrtaje. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i u očima odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati su uzaludni pokušaj poboljšavanja nečega što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke niti te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila uvjerljivost pred istinskim štovateljima prave ljepote života. Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica očitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i radost. Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini drugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo. Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tome doskoči ili da to kozmetičkim zahvatima učini ljepšim. Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše. Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona. Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo ''rajskim stanjem'' zapravo je posljedica izgona iz raja, to znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskoga u čovjekovu izgnaničkom životu. Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je podešena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog porijekla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati rugoba. I čovjek je na krivom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskom zahvatom. Ona se na da konfekcijski, a niti zamjenom stupovlja, vratiti u rajski zavičaj. Ljepotu joj može vratiti samo njezin Tvorac. Duša koja je osjetila doticaj njegove ruke koja je ponovno preoblikuje, ponovno se rodila istinskoj vrijednosti – životu. Lice to više ne može tajiti jer blista. Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja Ljepota je prhak blistaj nastao u zaboravnoj igri beskrajnih svjetlosti Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet titraju neslućenim zanosom i bliješte prokazujuć Lijepog u nedogled.

(Anton Šuljić - "Čavli u ogradi")