Kako su rasli zemlja i nebo? Novo!
0 preuzimanja
Božić.
Rekoh joj: "Nacrtaj mi Božić."
Dugo je sjedila.
Zamišljena.
Nad papirom.
S olovkom u ruci.
Napokon se odlučila.
Povukla je pri dnu lista crtu od jednog do drugog kraja,
a onda se dugo i upitno zagledala u mene.
A ja, ja nisam znao što reći i više - tek tako, upitah:
S koje strane to treba gledati?
Ona odmakavši olovku od usta i privukavši papir bliže meni,
tiho reče: - Ovako je bilo prije Božića.
Nebo je veliko, a zemlja mala.
- Potom obrne list, tako da je crta koju je povukla bila sasvim pri vrhu.
Reče: - A ovo je poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli.
Zemlju sam nacrtala ali od neba je tek ovo malo stalo.
Sada ti je nebo svuda tu okolo.
I zaokruži rukom uokolo lista.
Gledala me zabrinuto, kao da se pita razumijem li, a onda me obujmi svojim ručicama.
Reče: - Hajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli.
Siguran sam, sve lijepo vidio sam te večeri među onim granama, svjetlima.
Tek, bojim se, da nje nije bilo, ništa ne bih vidio.
(Stjepan Lice) | Pregleda: | 1235 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Jednog je poslijepodneva unuk zatekao djeda nad neobičnim albumom. Umjesto fotografija dragih ljudi, sa stranica albuma smiješila su se srca svakojakih veličina, ispisana imenima. - Prvi put vidim da netko u album lijepi srca - primijeti unuk. - Svako srce u mojim mislima oblikuje i sliku drage osobe - pojasni djed. - A ova zašarana i precrtana srca?- zanimalo je unuka. - Zašarana srca pobuđuju u meni slike ljudi za koje sam želio da mi puno znače, a oni mi nisu pokazivali ni mrvu ljubavi. Precrtana srca sjećaju me na ljude za koje sam na vrijeme shvatio da me ne vole. - Hm! A slomljena i probodena srca? - To su uglavnom ljudi koji su me osvojili nakon jednog susreta, ali sam se već na sljedećem susretu razočarao u njima. - Nije li bakino ime u najvećem srcu? - klikne unuk upirući prstom u najveće srce u albumu. - Da. Nakon vjenčanja moje je srce dugo samo baki pripadalo. Na pretposljednjoj stranici unuk ugleda srce iste veličine, ali podijeljeno na četiri dijela. Milujući ga po kosi, djed pojasni: - Kako su godine prolazile, osim bake, u srcu su mi se nastanili tvoj tata, pa tvoja sestra i ti. - Za koga čuvaš posljednju stranicu? - Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom. - Gdje su nestali moj tata i baka?... – u čudu će unuk. -Tata se preselio u srce tvoje mame, a baka u srce anđela koji je na nebu čuva od prošle godine. (Nada Mihoković Kumrić)
U starom samostanu živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili postove i pomagali bijedne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima, bilo je mnogo knjiga, ali dva redovnika najradije su čitala zajedno jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako su daleko na jugu vruće zemlje gdje se šeću prugaste žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju odjekuje noću rika lavova da te srsi prolaze.